probudila se s osmijehom na licu… bez ikakve grižnje savjesti…znala je što ju čeka….još jedan sasvim običan dan…no to joj je bilo sasvim dovoljno da učini ono što je već odavno htjela…krenula je sama…nije vjerovala da će imati dovoljno snage da išta kaže…šutjela je cijelo vrijeme…u glavi 1000 pitanja… znala je da odgovore može pronaći samo na tom mjestu….mjestu koje joj budi bolne uspomene…lagano je sjela na pod....te zatvorila oči….sjetila se njihovog prvog poljupca… suze su joj potekle niz lice...željela je još jednom ponoviti to…bilo joj je neshvatljivo kako je sve završilo…željela je još samo jedan zagrljaj…jedan poljubac…sama pomisao na njega činila ju je nervoznom… sve ovo vrijeme imala je samo jednu želju: vidjeti njega…osjećala se umornom.. i slabom…htjela je voljeti i biti voljena….u srcu je još bila samo dijete željno njegove ljubavi…nikad nije mislila da će postojati on….nikad nije mislila da će moći nekom reći: volim tee…drhtala je od straha…njezine oči tražile su nekog da je utješe… iznenada, je čula korake… bila je to ona….njezina najbolja prijateljica…došla je do nje te je čvrsto primila za ruku i rekla: ne boj se, ja sam s tobom….znale su da su riječi suvišne… čvrsto su se zagrlile te si jedna drugoj šapnule: hvala…
ona je bila tako krhka..lomljiva…a ipak kad je bila s njom….. bila je snažna koliko i ona….znala je da uz njezinu pomoć može svladati sve… ona je bila njezin oslonac…svjetlost u mraku… veselje u tuzi…
njezin anđeo čuvar…ona je bila tu… dok su drugi otišli….
Post je objavljen 09.05.2007. u 09:20 sati.