Poticanje mozga obogaćivanjem okoline
Neuroznastvenica M. Diamond utvrdila je da mozak doslovno raste kad se poticajima iz okoline stvaraju nove veze. Ona kaže: "Kad obogaćujemo okolinu, razvija se mozak s debljim korteksom, razgranatijim dendritima i većim staničnim tijelima" (Jensen, 1998). Neuroznastvenik B. Jacobs utvrdio je 40% više neuralnih mreža u mozgovima obrazovanih ljudi nego u osoba koje su napustile školovanje. Prema tome, očito je da okolina, kao i osobno iskustvo, može snažno utjecati na razvoj mozga. Stoga je pitanje kako obogatiti okolinu u kojoj se uči od prvorazrednog značenja za obrazovanje. Obogaćena okolina je ona koja pruža dovoljno podražaja da se potaknu strukturne promjene u mozgu.
Kako mozak najbrže i najlakše uči u prvim godinama života i ranim školskim godinama, to je vrijeme kad se poticanjem polažu temelji kasnijeg učenja. Vanjski svijet je neizmjerno bogata hrana rastućem mozgu. Mirisi, boje, zvukovi, dodiri, okusi, riječi, osjećaji - sve su to poticaji za uspostavljanje bogatih neuralnih mreža.
Ukratko: bogatu okolinu za učenje čine izazovi i povratne informacije.
Kako se uvećava razvoj mozga
IZAZOV + POVRATNA INFORMACIJA
rješavanje problema specifična
kritičko mišljenje dana na različite načine
značajni projekti pravovremena
složene aktivnosti kontrolirana od učenika
Budući da nešto što je izazov za jednog učenika ne mora biti izazov za drugog, učenicima valja dati mogućnosti izbora u procesu učenja: izbora tempa učenja, razine složenosti zadatka, izbora partnera, kako će sjediti, na kojem dijelu projekta će raditi, izbora oblika krajnjeg rezultata rada. Učitelji koji nastoje poticati razvoj mozga svojih učenika nastoje da ih, bez obzira što učenici izabrali, izlože širokom rasponu različitih postupaka.
Tradicionalni razredi u kojima je tako često dosadno, u kojima se tako često pažnja nastoji zadobiti prijetnjama (ocjenjivanje!) morali bi što prije postati prošlost! Sporiji, linearniji put tradicionalnog školskog učenja zapravo nedovoljno stimulira mozak. Učitelj govori (predaje gradivo) a učenici ga trebaju memorirati kako bi u situaciji «ustani i reci» pokazali što znaju. Mozak je kod takve vrste učenja koja se oslanja na učenje iz predavanja i udžbenika preslabo iskorišten. Ako uzmemo da su djeca u školi oko 6 sati dnevno 175 dana u godini, to znači da su tijekom osnovnog školovanja izložena određenoj okolini oko 8400 sati. Smije li nam biti svejedno hoće li ta okolina njegovati i razvijati mozak ili će pak doslovno sužavati granice njegovih potencijala?
Naš mozak istovremeno radi na više razina, procesirajući odjednom svijet riječi, boja, pokreta, emocija, oblika, zvukova, okusa, težina i mnogo, mnogo toga drugoga. On povezuje sve te podatke, komponirajući značenje i razvrstavajući ono što je dnevno životno iskustvo iz svega onog čime je okružen. Taj fantastični multi-procesor u tradicionalnim razredima uglavnom je gladan ulaznih podataka. Zašto? On je sposoban procesirati mnogo više informacija, iskustava i podražaja nego ih obično može naći u školi. Najbolje se uči kad se uči na više razina odjednom, najviše se uči onda kad je onaj koji uči uključen u bogatu, multi-senzornu realnu životnu situaciju. Iz tih razloga najbolji razred je onaj vani, na dobro osmišljenom tematskom izletu, ekskurziji ili u razredu s posebnim događajima, npr. projektima. Obogaćena okolina koja uključuje sve osjete učenika, stalnu povratnu informaciju od učitelja i vršnjaka pomaže hraniti ogroman apetit mozga za poticanjem.
Prenosimo:Udruga roditelja Korak po korak
Post je objavljen 13.05.2007. u 08:00 sati.