Ponekad kada želim jednostavno da me svi ostave i puste me da na miru razmislim neke stvari,oni baš rade suprotno...Kada želim sjesti i raščistit neke stvari sama sa sobom,kada su mi misli odlutale i trebam ih vratiti na pravi put,kada više ne znam šta bi sama sa sobom i kada više jednostavno ne shvaćam šta želim...i kada bi htjela razmislit o svim postupcima koje sam napravila...dobrim ili lošim...i kada želim shvatiti šta želim u životu...samo bi htjela da nema nikog oko mene i da se svi maknu...da jednostavno razmislim o svemu...o cijelom svom životu...i o svim stvarima koje se u njemu događaju...svemu što sam mislila da je dobro...i...o svemu za šta sam mislila da je loše... Čak i kada poredam sve stvari koje su mi se dogodile...uvijek mi nešto fali...zaista imam feeling da se cijeli svoj život ne mogu naći...da ne mogu pronaći svoje mjesto na ovom svijetu...i da uvijek kada mi nešto krene...jednostavno...završi loše...čak i kada tražim razloge...puno stvari ostane nejasno... Živim...dan za danom...ponekad jednostavno...ne želim ni znati što me čeka sutra...jer...sve je isto...bolji dani dođu...i prođu...kao i uvijek...sreća kratko traje... Želim si samo razbristriti misli...i konačno shvatiti gdje sam ja u cijeloj toj priči...u cijelom „tom“ svijetu...i kao i uvijek biti optimistična...smijati se kao debil...što već dugo nisam...gledati u ljudima samo vrline...jer mane svi imaju...,a ja ih više ne želim znati...nitko nije savršen...savršenstvo ne postoji...ono nikome ne stoji...ljudi su posebni zbog svojih mana...i vrlina... Jednostavno želim se sutra probuditi...i biti kao prije...želim se smijati... Biti ono što mi dobro ide...biti [ ja ]... And in my heart many wishes are crying, living and dying...Is there anybody... Who shows me the way to my love Is there anybody there with that inclination To bring back the sun to my heart...Post je objavljen 07.04.2007. u 21:07 sati.
