Marketing
Nina piskara (i kopi pejsta):
Pa imam par poruka prije nego odgovorin na Martinu molbu.
Prvo prateći bend Roberta Planta se zove The Strange Sensation, a ne The New Senstion kako san ja glupača mislila (znala san da mi nešto neštima u imenu koje san napisala).
I drugo je poruka za Martu: Ako vas još jedanput vidin onako na hodniku, ozlijediti ću vas. I to bez šale. Poprilično san sigurna da bi njemu mogla slomit bar 2 kosti. 
I sad ide tekst za koji me je marta zamolila da ga tu stavin da bi ga ona pročitala. Neželin nikakve komenatare u vezi toga, jer bilo kakva kritika bi uništila moje ionako krhko samopouzdanje u vezi pisanja kratkih priča. I slova č i ć nemaju kvacice jer je to prvobitno pisano u Text Documentu, a ne Wordu.
I ne obazirite se na ono u zagradama, to je mene nešto bilo puklo dok san to prepisivala na komp.
Kratka prica za laku noc, malogradanska gospodo
Lina (op.a.) je bila sretno dijete. Kad kažem je bila hocu reci da je još uvijek dijete samo ne sretno.
Odrastala je u gradicu na rijeci, u maloj, zatvorenoj i konzervativnoj sredini. Voljela je sanjariti sjedeci
ispod stabla u hladu, slušati ptice i žuborenje vode. Promatrala je oblake koje je u svojim mislima
oblikovala u pjesme. Njena obitelj ju je podržavala i ohrabrivala u tome.
Majka ju je hvalila svim susjedima, voljela je govoriti da je kreativnost nasljedila od nje. Ona je kao mlada
isto pisala pjesme, ali su je u tome omeli brak i obitelj. Lina nije voljela svu tu strku oko svojih pjesama,
nije je ni shvacala. Mislila je samo o tome kad ce opet cuti ptice.
Do svoje 11. godine odrastala je tako, slobodna, u dodiru s prirodom.
Bila je sretna dok njen otac nije dobio premještaj na poslu. To je znacilo da ce morati ici živjeti u veliki grad. Veliki grad pun nebodera, betona, automobila i smeca bez rijeke, stabala i ptica.
Otac i majka su kupili stan u kojem je morala dijeliti sobu sa starijim bratom.
S bratom nikad nije bila previše povezana jer je bio puno stariji od nje.
Nije bio idealist kao ona niti je volio prirodu. Prelazak u grad mu je bio olakšanje.
Ali ga je ona unatoc svemu tome jako voljela. Voljela ga je kad bi joj ujutro prije škole napravio dorucak.
Voljela ga je kad bi joj svirao pjesme na njihovom prastarom klaviru. Ali u gradu nije bilo klavira, a dorucak je morala sama praviti. Postali su još udaljeniji. Krenuli su u razlicite škole, dok su majka i otac bili još zaposleniji. Lina se osjecala napuš(t)enom. Išla je u školu gdje je gledala djecu kako zlostavljaju jedni druge zbog kompleksa i neostvarenih snova njihovih roditelja.
Lina se povlacila u sebe, više ne opisujuci oblake i plavo nebo, vec smrt i beznađe.
Život joj je prolazio pred ocima, a ona se više nije smijala. Život joj je postao besmislen.
Nikad nije upoznala ljubav izmedu dvoje ljudi (a može i troje i više), vec samo sklad s prirodom.
Gubila se u gradskoj gužvi i vrevi. Gušila se od ispušnih plinova. Glava joj je pucala od zvuka automobila.
Povratak u prirodu bi to popravio. Ali prestala se i tome nadati. Njen život je završio. Odlucila se prestati boriti.
U jutro na njen 15. rodendan brat ju je našao krvavu, prerezanih žila.
Napokon je bila slobodna.
Post je objavljen 29.03.2007. u 18:53 sati.