Pozdrav dragi moji!!
Današnji post posvećujem svojem prijatelju Ivanu koji bi danas slavio 17.rođendan da je još sa nama...
Ali život mu je odredio drugačiju sudbinu...
Sudbinu koju ne shvaćam...niti ću ikad shvatiti!! Ne razumijem zašto nas uvijek moraju napustiti ljude koje najviše volimo...ljudi za koje smo vezani?!?
Ljudi koji su tek započeli svoj život...svoje avanture, pustolovine...
Ne znam...
Žalosno je što danas umire sve više i više mladih ljudi...oni koji tek počinju živjeti!!
Neki put se svim silama trudim shvatiti taj "poziv" u nebo... Zašto ga moraju "prihvatiti" djeca i mladi... Šta su oni skrivili da nas moraju napustiti!?!
Znam da vjerovatno nikad neću saznati odgovor na ta sva pitanja, ali bar se trudim to shvatiti u nekom blažem obliku...mada čisto sumnjam da nešto može ublažiti nečiji odlazak....
Ivane...
Znaš, kada smo te ispraćali
bio je ovakav dan...
Ruže svuda oko tebe.
Pjesma u duši za izgubljenog romantika.
Bijeli lijes,
mala crkvica na kraju svega
i svi mi oko tebe
slušajući pjesmu koja budi,
ali tebe je uspavala.
Možda ti nisam uspjela reći
prijatelju, neka ti je sretan put !
Molitvom smo rekli sve nedorečeno.
Vidim te ponekad na nebu.
Smeđi pogled u sunčanoj zraci.
Mirno spavaj, zaboravljen nisi.
Jednom ćemo hodati već
nebeskim prostranstvima
prebirući po stvarnosti...
Kada ona ne bude zemaljski boljela....
Otišao je poput Anđela...
K Gospodinu...
Tuga u srcu, suza u oku...
Zašto?
Pitam se.
Zatvorim oči.
Vidim ga, postao je Anđeo...
Jednom...svijeća žalosti se ugasi...
Nije potrebno tugovati.
Nije potrebno dušu izmučiti...
Ovdje je s nama,
svi su oni s nama...
Oni su naši Spasitelji Čuvari...
Radujmo se tom veličanstvenom događaju...
U svojoj tuzi pronađimo nit radosti.
Oni su poput duge...
Nikada je uhvatiti nećemo, ali...
Znamo da je tu negdje...
Ispred nas, tu korak il' dva.
I tako ponosni na život...
Zaspemo obavijeni
Plaštom nebeskim...
*Sretan ti rođendan!!*
Čuvaj nas odozgo!!
Post je objavljen 28.03.2007. u 16:03 sati.