Pregled posta

. . . . . . . . . .

Ovo moje djelo napisano u inat mojoj profesorici iz hrvatskog zbog njenih riječi:
«pošto znam da ste vi primitivni, ni ne znam zašto vam tu temu dajem, ali evo vam pa se mučite!»
E pa, Nado, hvala na povjerenju… a ocjenu sam si sama privrijedila

Tako je nastala ljubavna čežnja
U mome srcu, da je gusta
Magla obavila moje oči
I nježno mi srce ukrala iz grudi
Arhiloh

Prvi put sam ga ugledala u prohladno, ali sunčano jutro. Obavijenog crnom odjećom, raskuštrane kose sa nekoliko naušnica na desnom uhu… Iako sam primijetila svaki detalj, svaku sitnicu koja je upotpunjavala cjelinu naoko savršenog mladića, pogled nisam mogla odvojiti upravo od njegovih, kao noć crnih i dubokih očiju… Nešto posebno zračilo je iz njega. Prošla sam pored njega polako, kako bih što duže gledala te oči. Uhvatila sam osmijeh u kutu njegovih usana. Zapitala sam se u tom trenutku: «kako to da ga nisam prije primijetila? «. Pomislila sam kako ga nikada više neću vidjeti. No, u mom srcu je počela tinjati nada…
Već drugo jutro, isto tako prohladno i sunčano, shvatila sam da nada uistinu umire zadnja… Barem je za mene bilo tako. Vidjela sam ga opet, isto tako u crnini. Samim pogledom unosio je toplinu u moje prohladno jutro. Ona nada u mome srcu još uvijek je tinjala.. ili je možda ipak plamtjela? Tada nisam znala da moje srce može izgorjeti, da za njim može ostati samo pepeo… iz razmišljanja me prenuo tup udarac u rame:
» oprosti «- progovorile su njegove usne… sagnula sam se i nijemo, jer su riječi u meni nestale kao da ih nikad nije ni bilo, pokupila svoje stvari rasute po tlu. Kad sam ustala pružio mi je u ruku krhotine mog razbijenog ogledalca uz riječi:
« oprosti, zamislio sam se i…»
« ne, u redu je, zbilja « uspjela sam nekako natjerati te rijeci iz sebe… pružio mi je ponovno ruku :
« Fabio » -predstavio se. Promuklim glasom sam prošaptala svoje ime, i shvatila da besramno zurim u njegove oči… nisam znala zašto, ali sam osjetila kako mi samo njegovo prisustvo ulijeva povjerenje i sigurnost… tako je nastala ljubavna čežnja u mom srcu.
Prošlo je nekoliko dana kad sam ga ponovno ugledala. U školi! Stajao je sam. A onda mu je prišao mladić sličan njemu, u crnini , raskuštrane kose, sa lancima na hlačama.. ali bez sjaja u očima i osmijeha u kutu usana. I tad sam vidjela, a željela sam da nisam, tako sam željela da nisam… vidjela sam kako gotovo neprimjetno vrše razmjenu: novac za…DROGU!!! Nisam u to mogla vjerovati… nisam u to željela vjerovati!! Osjetila sam kako plamenu mom srcu bijesni, nada jednostavno nije željela umrijeti. Ali ja više nisam znala čemu da se nadam… i dat sam shvatila da je gusta magla obavila moje oči.
Pokušavala sam tjednima zaboraviti taj prizor-njegovo naoko nevine ruke kako prihvaćaju taj paketić čistog zla, njegove usne bez osmijeha, njegove oči bez sjaja.. ali nisam mogla.. u mom srcu je i dalje gorjela nada, nada u varljivost mog pogleda… nada u nešto.. ja nisam znala u što…
Znala sam da moram zaboraviti, znala sam da daljnja borba izgubljene bitke pretvara moje srce u pepeo.. ali nada nije umirala, samo je još jačim plamenom pekla moje već dogoreno srce. I opet sam svakog dana vidjela njegov osmijeh, možda lažan, možda pokvaren i zao… kakav god taj osmjeh bio, znala sam da je nježno ukrao moje srce iz grudi.

I na kraju.. hvala ti za inspiraciju :D.. ti znaš tko si. Ako i ne, ja znam. To je dovoljno;)
Poosa svima, sve vas i dalje volim
Vaša, čak i u štiklama mala, Ban_ana_naS



Post je objavljen 24.03.2007. u 20:32 sati.