Evo... inače ne pišem „plačipičkaste“ stvari, al slušam sad jednu pjesmu ( Nickelback-If everyone care) pa me potakla na razmišljanje o ovome što smrtnici zovu životom. Gledah danas TV i Nina Violić je izjavila da je adolescencija najteži dio života. Ko to preživi, spreman je za dalje. Kao, u tom djelu života bi nam obitelj trebala davat podršku, posebno pazit jer se zna da smo najosjetljiviji u tom periodu. Al kurac. U tom se periodu odlučujemo kaj i kako ćemo dalje. Neki upišu škole koje se starcima baš i ne sviđaju, neki počnu pušit, neki pit, neki se jednostavno zapuste... i starci nemogu ništa pa iako se trude, mi ih omalovažavamo, govorimo da to nije njihov život i takve stvari. Zato nam se ponekad čini da smo sami na svijetu. Možda nam jedinu podršku u tom prokletom životu daju prijatelji, ljudi do kojih nam je stalo i kojima je stalo do nas. Ja takvih imam puno, hvala Bogu. Pomogli su mi da prestanem mislit na samoubojstvo (a bilo je i takvih perioda) iako toga nisu bili ni svjesni. Mislim, svi bar jednom u životu pomislimo da nas nema, razmišljamo kako je ljudima, i kakav je svijet općenito bez nas. I tako sam i ja, pa sam odustao od te zamisli, ali potpuno razumijem ljude koji se odluče na takav potez. Iako, kad bolje razmislim, to je kukavičluk. Mislim, nijedan problem nije tolko velik da si zbog toga treba oduzet život, pa makar ti je taj život, dar od Boga il kak već hočeš, sjeban do kraja. Al neki su snažniji, neki nisu... jebi ga.... no nećmo o tako morbidnim temama.... iz vlastitig iskustva mogu reći da treba samo razgovarati. Treba sve izbaciti iz sebe. Ako se čuva, razara srce i mozak i to se zove depresija. Ak nemaš koga, otiđi do svećenika i reci mu. Zvuči smješno al pomaže, fakat.
Ja znam kak je to izgubit nekog bliskog. Užasan osjećaj, jeza me prođe od same pomisli da nje više nema. No neću sad o tome. Htio sam vam samo reći da nebudete uvijek glupi i buntovni, makar vam se to čini užasno zakon. Inatit se nepopustljivim starcima je super osjećaj. No razmislite samo kolko puta ćete trebat starce u budućnosti i kolko će vam oni puta pomoći u kriznim situacijama. Al jebi ga. To nama sad u ovom periodu kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.... sad nam to niš ne znači. A kad ćemo trebat neko rame za plakanje, a nikog neće bit u blizini, pomišljat ćemo na samoubojstvo. Mislit ćemo da smo sami na svijetu i nećemo ni pomišljat na moguća rješenja tog prokletog problema. Sve je to začarani krug...
Ps-pišem u prvom licu množine jer sam uvjeren da se bar neko slaže sa mnom....
Reggae king,....
Post je objavljen 18.03.2007. u 16:39 sati.