Pregled posta

KUPANJE U KAPUTU

KUPANJE U KAPUTU
II nastavak

17.03.2007.



AROGANCIJA

Bavim se duhovnim radom i ovo je duhovna poruka. Pošto je temelj moga rada ARHETIP i arhetipska analiza, ponirat ćemo u sadržaje koji nisu tako vidljivi , ali upravljaju i našim namjerama i našim djelovanjem, jer arhetip je podsvjesni misaoni motiv koji nas navodi da budemo takvi kakvi jesmo. Geolozi bi to nazvali rijeka ponornica i ne bi pogriješili jer ti duboki nesvjesni sadržaji jesu paralelni tijek našeg svjesnog života. Svaki fotograf bi ustvrdio da je to negativ naše stvarnosti koju živimo. Ne kanim nizati usporedbe, kanim napraviti arhetipsku analizu akronima AIDS i podastrijeti sebi i svijetu uzroke te pošasti, a time i način i da je uklonimo iz svoga života, jer samo uklanjajući uzrok uklanjamo i samu opasnost. Analiza će biti napravljena u duhu našeg jezika, uvažavajući poneku riječ iz latinskog i grčkog jezika i poneki internacionalizam koji se uvukao u naš jezik kao i u druge svjetske jezike. Analiza bi vjerojatno trebala biti opsežnija nego što sam zamislila, ali mislim da ću ono najbitnije uspjeti iznijeti. Naravno da ću koristiti i metodu slobodnih asocijacija, jer to na koji način se povezuju naši misaoni tokovi se samo kroz takvu analizu da nazrijeti..

Misao je energetska tvorevina i prethodi svakoj riječi i djelu. Kršćani u svojoj molitvi pokajanja mole: «Oprosti mi Oče, što sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom». Iz misaonog sadržaja te molitve izranja nevjerojatna povezanost svega sa svim u našem životu. Povezanost uzroka i posljedica uvjek možemo iščitati iz svake pojedine posljedice. Snaga ljudske podsvijesti otvara jedno posve novo polje istraživanja i mobilizirat će mnoge znanstvene discipline u tom radu. O enrgiji misli i snazi podsvjesti je i Krist govorio u rečenici:» Kad bi imali jaku vjeru i brda bi mogli pomicati» O tim i drugim duhovnim energijama sve duhovne tradicije govore, čak i one najprimitivnije u najzabačenijim kutcima svijeta. Ja nemam nikakav poseban cilj osim da osvijetlim pozadinu pozornice na kojoj Aids izvodi svoj samrtnički ples. Kako misao i riječ pripadaju duhovnoj sferi, ovo je duhovna analiza. No te iste misli, padajući u našu materijalnu dimenziju odmah dobijaju svoju masu, težinu i gravitaciju, a svoj energetski naboj pronose svijetom mijenjajući njegovo lice i obličje.Zato je laž u svim velikim kulturama i duhovnim tradicijama prokazana kao grijeh, kao nemoralni čin. Nema nevine laži. Dakle svakoj riječi pridodajemo ili oduzimamo snagu, ovisi o tome kako i s kojom namjerom je koristimo. Zato je ova anliza bazirana na riječi. Izbor nije i ne može biti sveobuhvatan, ali se nadam da će biti dostatan, pa krenimo:

AIDS, arhetip, arogancija, ateizam, apatija, anomalija, apsurd, apsces, apstrakcija, autoanaliza, apostazija (raskol), amencija (duševna rastrganost), apostema (izraslina), aspiracija, aplikacija, afirmacija, apstinencija, antisepsa, autosugestija, arhaizam, arhanđeo.

Naravno da bi još mnoge riječi sa početnim slovom A došle u obzir, no i ove nabrojane sasvim dovoljno ilustriraju duhovno stanje civilizacije u ovom trenutku. Otvorena meta smo svih zamislivih i nezamislivih boleština. Resurse koji bi trebali služiti tome da prehrane čovječanstvo, trošimo za lijekove, oružje (protiv vlastite paranoje) i sanaciju svih mogućih šteta koje smo sami prouzročili. Saplićemo se o vlastito neznanje pokušavajući promijeniti sve osim sebe. Civilizacije su i ranije propadale, a o tim propastima pričaju svete knjige u svim kulturama ,a i povjest, arheologija, mitologija, etnologija i usmeno pamćenje svake kulture. Znamo mi te priče, ali samodopadno i dalje dižemo glavu iznad svega živoga misleći da se to pamćenje vrste iz dubina vremena ne može odnositi na nas. Mi smo neuništivi! Kakva arogancija. Jesmo, ako se sami ne uništimo.

Dakle, arogancija je prvi grijeh, grijeh oholosti i to prvo spram Stvoritelja, a onda i spram svega stvorenoga. Arogancija je rodila ateizam, protjerala Boga iz ljudskog srca i tom praznom srcu dala neograničenu moć, a u toj praznini sila je rodila pohlepu. Pohlepa je gladna neman koju je nemoguće nahraniti, pa tako trebamo sve više, a imamo sve manje. Samo što posegnemo za nečim, već to odbacujemo, a trulež odbačenih prolaznih želja širi svoj odvratni zadah ovom jadnom planetom. «Nije bogat tko puno ima, nego onaj koji malo treba», rekao je mudrac,a danas čitava vojska menadžera i propagandista smišlja stalno nove potrebe ne bi li ispunili ljudsko prazno srce. Sve su to jadni pokušaji, jer je to obezboženo srce crna rupa koju je nemoguće ispuniti. U njega se uselila vječna , neutoljiva glad.U jednom trenutku čovjek ipak nasluti dimenzije te praznine i užasnut počinje tonuti u fatalizam i apatiju. Kako se udarci sudbine (razni gubici, bolesti i nesreće svake vrste) počinju obrušavati na jadnu odduhovljenu dušu, tihi glasak se možda uspije probiti do svijesti. No čim čujemo da glasak kaže da mi nešto pogrešno radimo, da je greška, anomalija u nama, smjesta ga gušimo..Tada nastaje faza apsurda.

Oholi, arogantni, bahati čovjek, koji se digao iznad svega stvorenog i skinuo samog Stvoritelja sa njegovog trona, čovjek s takvom moći ne može imati grešku. Kriv je netko drugi, krivo je nešto drugo. Kriva je Sudbina (ako nema Boga, kako može biti Sudbine), kriva je genetika, nasljeđe, neki drugi čovjek, svi i sve samo ne on sam. I naravno, kako je krivnja izvan njega i pomoć traži i očekuje od drugih. Zdravstveni fondovi u cijelom svijetu propadaju jer ne mogu podnijeti teret sveopće potrebe za pomoći svake vrste. O drugim vrstama pomoći (glad,osamljenost, fizički, duševni i mentalni hendikepi, nezbrinutost svake vrste) da i ne govorim. Zašto je tako? Zato jer civilizacija nosi jedan ogromni apsces na duši.

Današnjem čovjeku Bog izgleda kao jedna velika apstrakcija, dalek i maglovit. I kad ga se u svom posrtanju sjeti više ne zna s njim razgovarati. Vjerska praksa je rijetka i mlaka i svakako u opadanju u cijelom svijetu. I tamo gdje se još održava, više je dekorativna nego deklarativna. A autoanaliza (ispit savjesti) je šutke prepustila mjesto psihoanalizi uz napomenu da se psihoanaliza više bavi psihopatologijom nego liječenjem teško bolesne duše. Pa se tako duša današnjeg čovjeka nalazi u jednoj stalnoj apostaziji u totalnom rascjepu. Batrga se i koprca u svom tjelesnom zatvoru čeznući za božanskom milošću, a tražeći utjehu u zemaljskim dobrima.

Ta amencija, ta rastrganost duše između dva svijeta, duhovnog i zemaljskog ako predugo traje stvara izrasline (aposteme) na duši koje se na tjelesnoj razini manifestiraju kao karcinomi o kojima još nismo naučili ni abecedu. A obolijevanje od AIDS-a znači da je duša oboljelog skroz obrasla. Znam da zvuči grozno, ali tako je. Ta obraslost, ta okorjelost ne dopušta da se više išta probije do te nutrine i proces davanje-primanje je potpuno paraliziran. Zato je liječenje koje se provodi parcijalno i pravog izlječenja nema. Samo se bolesniku olakšava patnja smirujući akutna stanja.

Aspiracije su u ovoj analizi multiznačne. S jedne strane su to sve naše želje i težnje, koje i nisu uvjek dobre za nas (pohlepa- uvjek više, svega više), s druge strane je to sve ono što uđe u nas od hrane do informacija i mentalnog smeća. Sve što trpamo u sebe, ne bi li zstrpali taj ponor bez dna u sebi. Ako usisavamo u sebe sve bez ikakve selekcije i reda, konfuzija je jedino što će nastati od toga. Kad konfuzija i zbrka postanu nepodnošljive, pogled na uzroke i posljedice je definitivno zapriječen. Odustajemo (apatija) od bilo kakvog popravljanja i dalje krpamo samo otvorene rane, nastojeći prikriti samo ono očito. Bez obzira što duša u nama vrišti mi samo lijepimo flastere i slažemo zakrpu na zakrpu misleći kako će te aplikacije sakriti naš jad i bijedu. No, zaboravili smo da bi aspiracija trebala biti i priprema. Čovjek Davnine se molio. Molio se stalno; ujutro s buđenjem, uvečer pred san, u podne za podnevnog odmora, prije jela, poslije jela, u hramu, u kući, u polju. Molio se prije svakog poduhvata i nauma. Molio se u dobru za zahvalu i u zlu za milost i pomoć. Ako je netko i upao u molitveni trenutak, blago bi rekao; pusti da se prvo pomolim.

Današnji čovjek i ako ga netko zaustavi u njegovoj frenetičnoj trci samo se nervozno otrese; .....ma pusti me žurim, nemam vremena. A vrijeme jede svoju djecu. Melje ih i proždire, jer ono ne pripada čovjeku, ono pripada vječnosti i ima ga napretek. Samo čovjek ničega nema dosta, samo njemu uvjek nešto fali, pa i vremena. Nema vremena za pošteni usputni pozdrav, a kamo li za duboku usredsređenu molitvu. Na drugoj strani uza svu jurnjavu s mjesta na mjesto, dosada sve više podgriza smisao njegovog života. Čim zastane, dosada diže svoju čudovišnu glavu i on ponovo juri za još jednom banalnom i ispraznom zabavom , no krug tjeskobe se sve više steže

I što sada? Ne pripadam katastrofičarima, a ne želim ni da ovo postane neka propovjed, samo pravim arhetipsku analizu akronima AIDS. Možda, sasvim nenamjerno to ispadne mala kronika vremena u kojem živimo, mali civilizacijsku scan. Od slučajno odabranih početnih slova A ostali su nam još; afirmacija, apstinencija, antisepsa, arhaizam i arhanđeo. Afirmacija se koristi samo s takmičarskim ciljem u ljudskom životu da bi ljudsku jedinku dovela na vrh iznad svih ostalih. Bez obzira radi li se o sportu, znanosti, umjetnosti, biznisu ili nečem puno banalnijem. Važno je biti prvi. Važno je biti najbolji. Pa ni igre nisu radi igara, nego radi rezultata.

Čovjek je sve dostupno već izmjerio, a mjerni sustavi su mu svaki dan sve precizniji. Od prvog dana škole ocjenjivanjem djeci šaljemo poruku da samo najbolji imaju ulaznicu u elitni klub uspješnih, pobjednika. Svi ostali su u najboljem slučaju prosječni, ali elita ih sve treira kao gubitnike. Nažalost, današnje obrazovanje djecu ne uči misliti, nego se boriti za prvenstvo. Uspješnoj manjini se opraštaju i najveći grijesi, a pripadnicima prezrene mase ni sitne slabosti. Pa tako odabrana manjina tlači i prezire ogromnu većinu, a navodno smo svi jednaki. Svakodnevno, cijela vojska mladih ljudi (i ne samo mladih) u toj trci za uspjehom i priznanjem, poražena i obeshrabrena, u očajanju se okreće drogi, alkoholu i mnogim drugim samouništavajućim porocima. Svaka utjeha je dobro došla i nužna je jer prazno srce ne prestaje vrištati. Upravo iz tih redova se grupiraju sve rizične skupine koje već jesu ili će postati HIV pozitivne, ako se prije toga ne ubiju, jer je i postotak suicida upravo u tim skupinama najveći. Dakle, očito je da nešto ne valja s tom natjecateljskom afirmacijom i zadnji čas je da ju se reafirmira, jer doklegod ne počnemo cijeniti život sam posebi, a svako živo biće kao otkucaj bila sveukupnog života ići ćemo sve bliže ka samouništenju.

Mi smo najparadoksalnija vrsta u svemiru, uništavamo sve oko sebe do istrebljenja (globalno zagađenje, ugrožene ili istrijebljene i biljne i životinjske vrste itd.), a onda ćemo klonirati još nas takvih da dovrše posao uništenja.

Uz reafirmaciju, ponovo treba uvesti apstinenciju. Arhetip junaka simbolizira heroizam pojedinca za dobrobit cijele zajednice. Apstinencija je današnjem čovjeku nezamisliva. Ta on živi po devizi: «Uzmi sve što ti život pruža». Ako ne možeš uzeti, otmi, ukradi, prisvoji! Post se danas zove dijeta i provodi se radi boljeg izgleda, a ne radi tjelesnog i duhovnog pročišćenja. To više nije obredno odricanje radi duhovnog dobitka. Ima li smisla uopće spominjati požrtvovnost u vremenu u kojem roditelji (oba spola, iako, po statistikama očevi češće) napuštaju vlastitu djecu, a samo zbog. trke za vlastitim užicima i udobnostima. Tko može biti «Junak našeg doba», kad smo sami sebi najsvetiji i najvažniji, pa smo zbog svog svetog ja u stanju ugroziti, zanemariti i zaboraviti sigurnost i opstanak vlastite djece, koja su naša budućnost. Briga o djeci je najsvetija odgovornost koja je čovjeku povjerena, ali zbog nemogućnosti uzdržavanja (apstinencije), zbog nemogućnosti kontrole nad vlastitom požudom društvo je zatrovano najgrozomornijim oblikom iživljavanja, pedofilijom. O postotku HIV zaražene djece iz tog lanca zlostavljanja pravi podaci se još ne znaju. To ni životinje ne rade, ali čovjek, to uzvišeno visokoumno biće se ne može uzdržati od ničega, makar ga to ubilo.

Rane civilizacije su crne, duboke i smrtonosne. To je već prava sepsa, potpuno otrovanje. Imamo li još vremena za antisepsu, je li ona moguća i na koji način? Zadnje riječi iz mog nasumičnog izbora su arhaizam i arhanđeo. Arhetip i arhaizam imaju isti korjen; arh, a i arhanđeo ima isti korjen. Arhanđeo je prvi anđeo i simbol odanosti, čistoće, odvažnosti i borbe. Arhetip je obrazac svakog ljudskog iskustva utisnut u matricu postojanja i i pamćenje vrste. Arhaizam je sve ono što čovjek u svome hodu ostavlja iza sebe, to su sva stara iskustva potisnuta novim spoznajama. Arhanđeo pripada božanskoj sferi, duhovnom svijetu, arhetip kolektivnom pamćnju vrste, a arhaizam tradiciji.

Pošto smo mi postali konzumenti tj potrošačka civilizacija, slijedom toga i smetlarska civilizacija, po devizi; »upotrijebi i baci» stigli smo u slijepu ulicu. Konzumiranje je tjelesna kategorija, pa tako tijelu ugađamo preko svake mjere, a kult tijela smo doveli do apsurda. Bulimija i anoreksija su samo simptom i odgovor na tu apsurdnu civilizacijsku zabludu. One su nemoć da se postignu zadani tjelesni ideali koji su uvjet da budemo voljeni, željeni i prihvaćeni. Više nije važno kakav si nego kako izgledaš, ako misliš biti pripušten moru tjelesnih užitaka. Čovjek našeg vremena «vodi ljubav» kao što pije vodu ili trpa u sebe hranu. On konzumira sve, pa i ljubav. Ljubav više nije duhovna kategorija temeljena na uzajamnosti davanja i primanja. Akteri u tom konzumentskom odnosu su objekti , a osobno je dovedenu na najnižu granicu otkad je svijeta i vijeka. Skoro da više i nije moguće naći herojsku, samopožrtvovnu ljubav koja bi svijetu podarila makar još jednu veliku ljubavnu priču. Život se pretvorio u sapunicu sa naših ekrana. Odanost, privrženost i vjernost su staromodni, zastarjeli, oni su arhaizam. Arhaizmi pripadaju primitivnom svijetu, prošlosti, mi možemo i smijemo sve. Pa, ako ti prevariš mene i ja ću tebe. Nitko nije nezamjenjiv, izgubiš jednog partnera, nađeš drugog, a pohlepnom srcu je malo jedan partner. Što više to bolje.U takvom potrošačkom odnosu jedinstvenost svake osobe je poništena bez ostatka. Više se i ne pita ;» imaš li koga?» nego; «trošiš li što?», a za rijetkim samozatajnim osobama koje još uspijevaju čuvati svoju privatnost za sebe, vuče se neizbježno, drsko pitanje; »tko li to troši?». Nevinost života je samo izazov koji treba skršiti. U mrežu svojih užitaka treba uhvatiti sve što se da uhvatiti. Još ima toliko toga što nismo probali. Ni jednu priliku ne treba propustiti, dapače prilike treba tražiti, stvarati. Čini se kao da više i ne znamo odolijevati iskušenjima. Tražimo ih sami. Na našem oltaru užitka mora biti prinešeno što više žrtava jer je zvijer praznine u nama nezajažljiva.

I tako svojim ponašanjem pletemo paukovu mrežu svog života. Mrežu u kojoj se na kraju lovac na užitke pretvara u lovinu tih istih užitaka, jer virus HIV-a se po toj mreži nesmetano šeta kao po širokim avenijama, prelazeći s jednog na drugog i ne samo on, ali on je opasniji i podmukliji od drugih zaraznih uzročnika jer se hrani čovjekovim najintimnijim i najtajnijim željama i prohtjevima. Iz ponora vremena propale civilizacije kroz mitove koje su ostavile šalju opomene. Svete knjige svih duhovnih tradicija milenijima ponavljaju uvjek iste zakone i naša vlastita tradicija čuva sjećanje na grozote koje su proizvele pohlepa, sebičnost i kult ličnosti (svjetski ratovi, Hitler, Staljin), ali mi smo slijepi i gluhi. Arhaizam u ovoj analizi priziva stare, pogažene zakone naravi, ako želimo ozdraviti ljudsku rasu inače ćemo sami biti krivi za samouništenje, ne treba nas kazniti nikakva sila iznad nas. Zaronimo u vlastitu tradiciju i oživimo vrlinu, jer to je jedino sredstvo kojim se možemo boriti.

(nastavit će se....)


Post je objavljen 17.03.2007. u 11:32 sati.