Marketing
Muvana oko stola s japanskom hranom
gore,doručak koji mi je pripremila gospođa Eiko za mog posljednjeg
dana u Japanu u travnju 2006.
Pladanj s jelom izgleda poput profinjene slike:on je okvir koji na tamnoj
podlozi sadrži različite predmete(zdjelice,kutije,tanjuriće,štapiće,hrpice
hrane,malo đumbira,nekoliko naramčastih vlati povrća,smeđi fond za umak),
a kako su te posudice i ti komadići hrane maleni ali brojni,rekli bismo da
takvi pladnjevi odgovaraju definiciji slikarstva koje je,prema riječima Piera
della Francesce "tek demonstracija površina i tijela koja su,ovisno o svojem
svršetku,manja ili veća".Pa ipak,taj red tako prekrasan kada se pojavljuje,
namijenjen je tome da bude razrušen i ponovo složen ovisno o samom
ritmu uzimanja hrane;ono što je u početku bilo nepomična slika,postaje
obrtnički stol ili šahovska ploča,postaje prostor,ne za gledanje,nego za
izvršavanje,ili za igru;slikarstvo,zapravo,bijaše tek paleta(radna površina)
s kojom ste se igrali prema tome kako ste jeli,crpeći ovdje prstohvat povrća,
tamo riže,pa onda začina,pa zalogaj hrane,prema slobodnoj naizmjeničnosti,
poput grafičara(japanskog),pred kojim su zdjelice s bojom,a koji u isto
vrijeme i znade i oklijeva;na taj način,a da ga se pri tom niti negira niti
umanjuje(ne radi se o neizainteresiranosti za hranu,ponašanju koje je uvijek
moralno),čin uzimanja hrane dobiva biljeg neke vrste posla ili igre,što se
manje odnosi na transformaciju sirovine(stvar koja se tiče kuhinje;naime
japanska hrana je kratko kuhana,namirnice na stol dolaze u prirodnom obliku;
jedino što su doista pretrpjele jest rezanje),a više na živo grupiranje koje,
kao da je inspirirano elementima kojih redosljed uzimanja nije određen
nikakvim protokolom(možete izmjenjivati zalogaj juhe,zalogaj riže,prstohvat
povrća(skoro sam napisao proljeća);budući da je čitav čin uzimanja hrane u kompoziciji,sastavljajući zalogaje vi sami pripremate ono što jedete;jelo više
nije reificirani proizvod kojega je pripremanje u nas sramežljivo udaljeno
u vremenu i prostoru(unaprijed pripremljeni obroci iza pregrade kuhinje,
te tajne prostorije u kojoj je sve dopušteno pod uvjetom da proizvod
iz nje izađe sastavljen,ukrašen,miomirisom,dotjeran).Otuda proizlazi živi
(što ne znači:prirodni) karakter te hrane,koja kao da u svako godišnje doba
ispunjava pjesnikovu želju:"O,proslavimo proljeće odabranim jelima..."
Japanska hrana uzima iz slikarstva osobinu izravno najmanje vizualnu,
osobinu koja se uvukla duboko u tijelo(povezano s težinom i radom ruke
koja povlači ili pokriva),a koja nije boja nego dodir.Kuhanu rižu(njezin
specijalni identitet potvrđuje posebni naziv,za razliku od sirove riže)
možemo definirati samo kroz kontradikciju materije;ona se u isto vrijeme
drži zajedno i odvaja;njezino supstancijalno opredjeljenje je fragment,
blagi konglomerat;ona je jedini element ravnoteže u japanskoj hrani
(koja je proturječna kineskoj hrani);ona je ono što pada,suprotno onomu
što lebdi;ona slici daje zgusnutu,zrnastu,a ipak sipku bjelinu(protivnu
bjelini kruha):ono što na stol dolazi zgusnuto,zalijepljeno,ruši se jednim
udarcem dvostrukih štapića,ali se ipak nikada ne rasipa,kao da je došlo do
dijeljenja došlo samo zato da bi se dobila još jedna neukrotivija kohezija
(kao cijepanje atoma),upravo je ovaj odmjereni(nepotpun)otpad s one
strane(ili s ove strane)hrane,namijenjen konzumiranju.Na isti način-ali
na drugom kraju supstanci-japanska juha(ova riječ juha nedolično je gusta,
a bujon preiše podsjeća na pansion)unosi u prehrambenu igru dašak
svjetlosti.U nas je(misli se na francuze)svijetla juha jadna;ali ovdje,
tananost bujona tekućeg poput vode,izdrobljena soja ili grah koji plove,
tu i tamo poneki čvrsti komad(vlat trave,vlakno povrća,komadić ribe)
koji,plutajući,režu tu malu količinu vode,svraćaju naše misli na bistru
gustoću,na hranjivost bez masnoće,na eliksir koji je tim krepkiji što je
čistiji:nešto vodeno(ali ne vodenasto),nešto blago morsko navodi na
misao o izvoru,o dubokoj vitalnosti.Tako se japanska hrana učvršćuje
u reduciranom sistemu materije(od bistrog do djeljivog),u treperenju
označitelja:takve su i osnovne karakteristike Pisma izgrađena na izvjesnoj
treperavosti jezika,a takvom se pokazuje i japanska hrana:ona je pisana,
podložna gestama razdiobe i odabiranja koje hranu ne opisuju na pladanj
za obrok(to nema ničeg zajedničkog sa fotografiranom hranom,obojenim
kompozicijama iz mondenih časopisa),nego u duboki prostor koji slojevito
raspoređuje čovjeka,stol i univerzum.Jer Pismo je upravo onaj čin koji
sjedinjuje u istom poslu ono što ne bi moglo biti obuhvaćeno zajedno
u jedinome plošnom prostoru predočavanja.
gore,da bi dojam savršenog doručka bio potpun Eiko-san je zasvirala na kotu
(tradicionalni japanski instrument),čast s kojom sam se teško nosio
___________________________________________________________________
* tekst Rolanda Barthesa iz knjige "Carstvo znakova",Zagreb,1989.,str.20-22 i 24;
Post je objavljen 17.03.2007. u 11:29 sati.