Gledam ja polufinale kupa. Dinamo-Hajduk. Sve super. Dinamo pobjeđuje. Dobro igraju. Uvjeren sam da ih mogu pobjediti i u gostima. I stalno se pitam jedno pitanje. Zašto je nekom igraču dovoljno da napravi dva tri driblinga protiv Cibalije ili Kamena pa da odmah bude zvijezda? Da puni novine. Novi Henry, Zidane. A onda dođu pravi izazovi i tu se tek vidi koliko zapravo vrijedi taj igrač. A za pola godine ga pregazi neki novi Zidane, a ovaj prvi završi u Pomorcu, Imotskom ili nekom Šungsongu iz Kine. I gledam dalje utakmicu te vidim jednog igrača. Nikad nije bio novi Zidane, Maradona ili nešto slično. Nije zgodan što i nije bitno. Osim možda pederima. Ne mogu se sjetiti njegovog loma pod pritiskom. Negativnih kritika u SN. Gledam sjever kako navija. Znaju oni njega. Cjene ga i možda ih podsječa na nekoga. I kad ode iz kluba vječno će ga se sjećati navijači, igrači, uprava i ja. Pamtim svaki potez, pokret, pas, uklizavanje, faul (pretrpljeni!!!!) da mogu djeci pričati kako se igralo dok je on igrao. Neki drugi Dinamo. Neka druga reprezentacija. Mjenjao je trenere, klubove, pozicije, suigrače ali nikad sebe, pristup igri, svoju požrtvovnost, formu.
Bio je i ostao odličan. Njemu je svejedno igrao on male ili velike utakmice, prvenstvo ili prijateljsku, finale ili prvo kolo, što je i dokazao. I siguran sam da ovaj neće otići u Šungshung ili u neki sličan klub. I neće ga pregaziti neki novi dribler ili šminker. Igrat će i dalje svoju igru koje se nemožeš zasititi.
Post je objavljen 16.03.2007. u 20:29 sati.