Marketing
ZRELA KARIZMATSKA DUHOVNOST
PIŠE: JOSIP LONČAR
Slušajući nekoliko odličnih predavanja o toj temi odlučio sam ih obuhvatiti u jedan članak, te nadodati neka svoja razmišljanja, jer smatram da će to biti korisno mnogima koji budu htjeli čuti!
Što je duhovna zrelost?
Jedan od odgovora na to pitanje daje nam poslanica Hebrejima u petom poglavlju govoreći o tome kako bi mnogi od nas trebali biti zreli kršćani sposobni 'jesti jaku hranu', a ne čitav život jesti samo 'mlijeko'.
Tako na zrele kršćane spada jaka hrana, dok nezreli mogu jesti samo mlijeko. Na žalost, danas možete čuti vjernike koji kažu kako su bili članovi karizmatske obnove, ali su s vremenom osjetili potrebu za nečim 'dubljim', te izašli iz obnove i pronašli neke druge izvore duhovnosti.
Možda je to upravo jedan od gorućih problema karizmatske obnove. Mnogi karizmatici nisu pronašli način da dosegnu duhovnu zrelost, te isto tako nisu svojim primjerom ohrabrili druge da to učine.
Jedno je sigurno – Bog nas želi zrele! On nam želi dati sve ono što nam je potrebno za što veću duhovnu zrelost. Isto tako i Crkva nas želi kao duhovno zrelije vjernike. Valja početi s jačom hranom. Spominjajući je Pavao je prvenstveno mislio na Božju riječ, tj. onu riječ koju Crkva naučava.
Teža hrana
Ponekad je teško samom kršćaninu bez pomoći sa strane priviknuti se na težu hranu. Tu svakako treba pomoć braće i sestara koji su takvu jaku hranu naučili jesti, te imaju iskustvo koje mogu s nama podijeliti i stoga je nužno potrebno slijediti iskustva crkvenih otaca i naučitelja kako bismo u Božjoj riječi 'pronašli' ono što spada na našu jaku hranu, odnosno kako bi nas ta hrana učinila zrelim kršćanima.
Duh Sveti ne vodi nas samo na izvore Riječi, već nam želi dati i sva druga duhovna bogatstva Crkve, koja nas mogu učiniti zrelijima. Crkva je to iskustvo stekla kroz živote nebrojenih svetih vjernika, koji su svojim životima posvjedočili duhovnu zrelost.
Iz iskustva karizmatske obnove znamo da postoji nekoliko glavnih prepreka koje nam ne dopuštaju da 'dublje zaronimo u Boga'. Analizirajmo sami sebe!
Potrošački mentalitet
Događa se da dolazeći na molitvene sastanke, a isto tako i s našim osobnim molitvama, prečesto tražimo od Boga da nam dade više (više blagoslova, više darova, više snage, više mudrosti, više ljubavi...). U Božjoj je naravi, i po njegovu spasenjskom planu s nama, da nam želi dati najviše, tj. sebe. Želi nas vidjeti kao puninu Duha; dakako, onu puninu koju možemo primiti. Ali uvijek će nam postaviti i pitanje:ťŠto si učinio s onim što sam ti dosad dao?ť.
Potrošački mentalitet, u kojemu živimo, stvorio je od nas konzumne duhovnjake, koji žele prigrabiti što više i to uglavnom za same sebe. No s Božjim darovima to ne ide. Tako, na primjer, mnogi od nas imaju knjiga na policama koje nikad neće stići pročitati, mnogi bi htjeli biti prisutni na baš svakom karizmatskom seminaru, koji se u nas održava, mnogi bi htjeli da se što više obdarenih karizmatika posebno za njih pomoli, mnogi bi htjeli naučiti sve što se god dade naučiti...
No koliki od nas vape za tim da jednostavno budu s Bogom u kontemplaciji, da mu jednostavno prepuste svoje vrijeme, daruju svoju ljubav darivaujući mu same sebe? Koliki od nas aktivno svjedoče Krista drugima s onim što su dosad dobili, ne čekajući da nas Bog 'savršeno opremi' kako bismo konačno mogli započeti svoj kršćanski poziv? Počnimo davati ono što smo dosad dobili, pa će nam Bog i te kako davati više!
Ovisnost o osjetilnom doživljaju Boga
Zahvaljujmo Bogu što nam daje da možemo iskusiti njegovu prisutnost na najrazličitije načine kao duhovno iskustvo susreta s njim. Hvala mu što nam daje mogućnost da ga osjetimo fizički kroz tjelesne podražaje, te emotivno kroz iscjeljenje duše. No naš Bog nije samo Bog iskustva, već je on Bog cijelog života, tj. života u punini.
Treba da naučimo kako je Bog prisutan i onda kad nemamo iskustvo njegove prisutnosti, kad (duhovno) ni na koji način ne osjećamo njegovu blizinu. Naša vjera ne treba ovisiti o tome osjećamo li Božju blizinu, već o našem znanju da nam je Bog uvijek blizu kao milosrdni Otac, koji nas je iz ljubavi stvorio i koji se brine za nas u svakom trenutku našeg života.
Osobno sam iskusio kako je Bog u više navrata snažno odgovorio na moje molitve. premda sam se, dok sam molio, osjećao kao da me ne čuje i kao da je daleko od mene.
U sakramentu krštenja doživljavamo neusporedivo najveće djelovanje Božje ljubavi iako u većini slučajeva ne osjećamo ništa – no ipak nitko ne sumnja u to što po krštenju primamo. Lijepo je moliti kad osjećaš toplinu njegove ljubavi u svom srcu, no zreli kršćani znaju da je isto tako lijepo moliti i kad ne osjećaš ništa. Mnogi, nažalost, ne mogu zaroniti dublje bez osjetilnog iskustva jer misle da ni Boga nema, ako nema znakova i ako ništa ne osjećaju. Hodimo u području vjere, a ne gledanja!
Negativna tradicija
Sljedeće godine proslavit ćemo četrdeset godina postojanja katoličke karizmatske obnove. Čini mi se da je četrdeset godina dovoljno za nekakvu tradiciju. Pogledamo li na vlastito iskustvo, te iskustvo starijih karizmatika, skloni smo pomisliti kako uvijek 'znamo' što treba činiti i kako 'organizirati' Duha Svetoga. Gotovo uvijek koristimo se istim načinima i istim shemama.
No znak duhovne zrelosti jest otvorenost Duhu Svetome kao Bogu koji čini nepredvidljive stvari. Duh je Sveti poznat po tome što uvijek iznova iznenađuje svojim djelovanjem. Znamo da je Duh Sveti onaj koji mijenja čovjeka i koji ga čini sebi sličnijim i to ne samo po karakteru već i po djelovanju. No veliko je pitanje djelujemo li po Duhu Božjem, ili po nekom svom izmišljenom idolu što ga nazivamo imenom Božjim.
Naime i nažalost u karizmatskom pokretu možemo pronaći ljude koji su godinama u istim službama, na istim pozicijama, te sve oko sebe pokušavaju ukalupiti u iskustvo neke svoje tradicije, tzv. provjerene metode, sve to usprkos tome što je dobro poznato da se čovjek drukčije ponaša, i na drukčiji način živi, kao dijete, momak, otac ili djed. Tu bi spoznaju trebalo ozbiljnije uvažavati i u duhovnom smislu.
Mnogi voditelji grupa i zajednica nikako ne mogu shvatiti da su postali 'djedovi' te da brigu o djeci (grupi ili zajednici) valja prepustiti 'očevima'. Kad bismo samo znali koliko nas Bog treba kao duhovne 'djedove'! Isto tako mnogi, koji bi po godinama trebali postati očevima, žele ostati malom djecom bez ikakvih obveza i odgovornosti. U brojnim zajednicama dolazi do rascjepa između mladih i starijih članova upravo zbog nedovoljne duhovne zrelosti.
Duhovni zamor
Možda su neki od nas 'predugo' u obnovi. Previše molitvenih grupa, previše seminara, previše služenja (?). Predsjednik papinskog vijeća za laike biskup Rylko, govoreći ove godine voditeljima karizmatske obnove iz cijeloga svijeta o duhovnoj zrelosti, jasno je naglasio kako biti duhovno zreo ne znači imati višegodišnje iskustvo, već znači uvijek u duhu ostati mladim. Nikad ne smijemo izgubiti duhovnu mladost koja sa sobom nosi sposobnost oduševljavanja za Božja djela i za misijsku ulogu Crkve!
Duhovni se zamor često javlja kod ljudi kojima temelj i prvi cilj života nije sam Bog, nego čovjek. Mnogi pogrešno shvaćaju Božju zapovijed ljubavi misleći kako bližnjega treba ljubiti svim srcem, svim umom, svom snagom i svom dušom, kako bi zadovoljili Boga. No takva je vrsta ljubavi predviđena isključivo za Boga, dok ljubav prema bližnjemu izrasta iz ljubavi prema Bogu, a njega i samo njega treba ljubiti svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom svojim.
Ukoliko se želimo dopasti Bogu radeći ili vršeći nešto za njega ili bližnjega brzo ćemo se umoriti, jer naša snaga neće biti Božja ljubav. Svidimo se Bogu tako da čeznemo za njim i njegovom ljubavlju i pustimo njemu da ljubi bližnje kroz nas onako i onoliko koliko to on želi. Ako nam je glavni cilj sam Bog, nikad se nećemo umoriti idući prema njemu.
Duhovno zreli članovi Obnove dublje ukorijenjuje Obnovu u samu Crkvu, a, s druge strane, sama Crkva po takvim zrelim članovima može uživati plodove koje Obnova sa sobom donosi!
Koji su znakovi duhovne zrelosti? Navest ću neke od najkarakterističnijih za Karizmatsku obnovu.
Osobna odgovornost
Većina ljudi odgovornost za nešto što nije kako treba, pokušava prebaciti bilo na Boga, bilo na đavla i eventualno na nekoga od bližnjih ili daljnjih osoba. Kad se nešto loše dogodi u župi, grupi ili zajednici skloni smo pronaći krivca, a da ni ne pomišljamo na sebe. Kad se osjećamo nesretnima ili razočaranima, gdje tražimo krivca za takvo stanje?
Duhovno zrela osoba zna da i sama nosi - ponekad i najveći - dio odgovornosti. Duhovno zrela osoba neprestano uči ne samo na tuđim već i na vlastitim pogreškama.
Istodobno, duhovna zrelost niti isključuje mogućnost pogrešnog djelovanja, niti nas lišava straha od pogrešaka. Dokle god učimo, griješit ćemo. Preuzimajući odgovornost za svoje (pa i tuđe) pogreške, duhovna osoba postaje svjesnom ne samo pogrešaka nego i mogućnosti učenja na njima.
Služenje
Mnogi dolaze na karizmatske susrete ili se priključuju karizmatskim grupama kako bi bili služeni, tj. kako bi imali korist od toga. Česta je karizmatska uzrečica: ŤIdem tamo gdje se mogu nahraniti!ť!!! Vrlo sam rijetko čuo da netko kaže: ŤIdem tamo gdje mogu na efektivan način služiti!ť
Sam je Isus rekao da je došao služiti, a ne da bude služen. Možda bismo se trebali hraniti služenjem? Mnogi se od nas izgovaraju kako nemaju dovoljno darova ili sposobnosti da bi mogli služiti.
Istina je da nemamo dovoljno ljubavi!
Ako smo svjesni goleme potrebe svijeta za Bogom - jer toliki ljudi žive bez njegova milosrđa - možemo li reći da nismo sposobni pomoći, ako nikako drukčije, a ono na ponekad najbolji mogući način: zastupničkom molitvom! Kolike su zajednice i grupe okrenute prema sebi bez svijesti o nužnosti služenja drugima? Zrelost pretpostavlja ljubav, a ljubav služenje!
Postojanost i izdržljivost
Pogledamo li život apostola Pavla, vidjet ćemo čovjeka koji je osim svijetlih trenutaka imao i mnogo vrlo teških i dugotrajnih životnih neprilika. Je li ikad odustao zbog toga? Je li njegova ljubav prema Bogu u nevoljama bila manja od one kad je bio u sretnijim trenutcima života?
Ako netko ima bolesno dijete, te duže vrijeme treba da se posebno brine za nj, može li odustati zbog umora ili neuspješna liječenja? Ako smo krenuli na put i uhvatili plug, možemo li se okrenuti natrag?
Na žalost neki su napustili Pokret i služenje jer nisu bili postojani u vjeri i nadi. Brojni sveci svjedoče kako su veći dio života proveli u za njih potpuno 'beskorisnim' godinama ne služeći nikome, iako su bili željni da ih Bog upotrijebi. Tek su pred kraj života shvatili kako ih je na taj način Bog pripremao da budu ono što su pred kraj života postali.
Koliko puta odustajemo jer za svoje napore ne dobivamo adekvatna priznanja, pohvale ili pozicije koje smo priželjkivali? Koliki od nas misle kako zaslužujemo više, a ne znamo da bi se Bog silno radovao kad bismo bili zadovoljni samo time što imamo njega za nagradu?
Ukoliko nam je Bog i temelj i cilj, nikad nećemo posustati, a ni odustati. Ako pak Bog preko nekoga doista djeluje, treba biti svjestan da će sav svijet biti protiv takvoga – a to donosi patnju. Isus je jasno rekao da će nas mrziti svijet, a ponekad i vlastita obitelj, budemo li njega voljeli i njemu svim srcem i svom dušom služili! Nerazumijevanje svijeta ili nepriznavanje okoline nikad nisu razlog za odustajanje.
Prošireni vidici
Duhovna zrelost omogućuje nam da gledamo šire. Počinjemo sagledavati ljude oko sebe i njihove potrebe, uviđamo da smo dio župe, biskupije, države, kontinenta, svijeta. Postajemo 'potrebni' svijetu.
Ne gledamo samo vlastite brige i probleme, već se solidariziramo s ostalim ljudima i njihovim problemima. Sve više postajemo svjesni kako je ponekad bolje svoje patnje staviti na oltar Božje ljubavi prikazujući ih za spasenje drugih, nego samo uporno tražiti oslobođenje i ozdravljenje.
Velika je radost kad od Boga primimo oslobođenje ili ozdravljenje, no neizmjerno je veća radost kad primimo dar prikazivanja trpljenja. Pavao veli: "Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1,24). Po našoj maloj patnji iz iskrene ljubavi Bog može na svijet izliti silna djela milosrđa. Za malu cijenu možemo kupiti silna dobra!
Kad su nam vidici dovoljno široki, tada možemo vidjeti da smo svi u biti različiti. Bog nas je različite stvorio, na različite načine shvaćamo i djelujemo. Treba prihvatiti različite vrste i načine duhovnosti unutar Crkve kao jednako dobre, te shvatiti da je dar Božji sve što jesmo i sve što imamo. Zašto bismo nekome biti zavidni, ili nekoga zbog toga podcjenjivali?
Ovo je tek početak
Ovo je tek početak ozbiljnog razmišljanja. Samo onaj, koji uranja u Božju ljubav i Boga postavlja za temelj i cilj svoga života, može doživjeti duhovnu zrelost. Zrelost je više rezultat vlastitog proživljavanja u zajedništvu s trojedinim Bogom nego rezultat bilo kakvog učenja. Zrelost se ne može naučiti već samo steći iako nam učenje o zrelosti pomaže da je lakše pronađemo.
Duhovno odrastanje slično je tjelesnom odrastanju. Tokom života prolazimo različite faze: od beba preko roditelja do djedova i baka. Svaka faza sa sobom nosi svoje izazove i odgovornosti. Ako na duhovnom putu ne zastanemo, zadovoljni onim što imamo, imamo velike šanse dosegnuti puninu, koju je Bog predvidio svojim Savezom s čovjekom po Isusu Kristu. Ako stanemo, već smo izgubili. Ljudski je život put kojim se valja neprestano kretati sve do konačnog cilja, u koji se ulazi nakon dovršetka ovozemaljskog života.
Post je objavljen 16.03.2007. u 17:24 sati.