Marketing
Kako bismo bez njih...teško!
Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču po gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju, puštaju krv drugim životinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, drže usjane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju što bi s njima?
Skidaju suknene šešire, mašu palicama, nose u rukama predmete, cigarete, knjige, jedna ruka drži drugu ruku u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske...okupane su, nafarbane, njišu se mrtvim njihajima, prate kretnje ljudskog gibanja kao mesnati uresi u jednoličnim amplitudama, i tako se mičul judske ruke po ulicama zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu, koji teče i koji navire između zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje brige, i žene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, žalosno tijelo, i tako se miču u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viču, a gdjegdje javlja se na usnama ljudskim osmijeh.
(Krleža)
pusti da ti sviram, duša gine od tišine
i ne boj' se buke, to što svira to su ruke
jutros si zaboravio sve što te držalo skupa
ovaj dan što na prozor lupa nije tvoj, nije tvoj
oko tebe šute stvari
tvoj krevet i stol te nijemo gledaju
sa zidova vise trice tek da te grubo sjećaju
u sjenama tih, vremenama tih vremena,
slutiš prevaru, izdaju ....izdaju
ma pusti da ti sviram, duša gine od tišine
i ne boj' se buke, to što svira to su ruke
Post je objavljen 16.03.2007. u 12:29 sati.