Rano jutro, sunce sviće na obzoru i svom svojom svjetlošću obasipa
razbacane plahte moga kreveta. Osjećam toplinu na svom licu, žar nečijeg
nepostojećeg dodira... Pokušavam otvoriti oči, no zjenice i dalje žele
snivati san koji je već odavno dosanjan. Ipak, oko popušta i prvi trak
svjetlosti mi obori pogled na nju, baš nju i samo jedinu. Njene obline su
se nazirale na suncu, njena boja je bila tako živa, tako predivna da sam ju
jednostavno htio dotaknuti i prekinuti njen miran san. Linije njenog tijela
su bile savršeno skladne. Kao da ju je radio sam Bog. Tetovaža koja je
otkrivala njeno ime je dobila novu dimenziju čarolije... Kako sam ju htio!
To je nešto nevjerojatno, prekrasan osjećaj, smisao da ti netko pripada, da
skupa dijelite život... Svu sreću i svu nesreću dijeliš s njom, ona je
uvijek tu za tebe, mirno te gleda i sluša sve tvoje probleme. Imaš osjećaj
da te besprijekorno sluša, a istovremeno joj je drago kad si u blizini.
Njoj ne smeta ako ju ujutro ne poljubiš i odeš na posao, njoj ne smeta ako
joj ne napraviš doručak i vruću kavu, njoj ne smeta kad mrzovoljan dođeš
doma i skineš smrdljive čarape. Njoj ne smeta kad sam dugo u kupaonici.
Njoj ne smeta kad zaboravim neki bitan datum. Njoj praktički ne smeta
ništa. Ali joj smeta kad ju dobro ne napumpam...
Post je objavljen 08.03.2007. u 23:49 sati.