Ponekad ulice plaču,
pogledaj sivo nebo iznad nas,
ponekad se drveća sjete
naše lude mladosti i bunta.
Ponekad pogledam našu sliku,
onu na kojoj smo zajedno pijani
i pomislim ne postoji spas,
ponekad zaplačem i ja...
Sjetim se vašeg osmjeha, šale i
zajebancije, boce piva koje smo dijelili
i cigarete dim me podsjeti na razgovore,
lutanja, suze i smijeh,
zašto se nismo više slikali
da možete djeci svojoj jednog dana, sa suzom u oku
pokazivati kako nam je dobro bilo,
kako smo mladi i ludi bili, i
kako vas je ovaj lik
nasmijavao pa zatim nečujno
otišao u tamnu noć....
jednoj sretnoj i ludoj generaciji, koju je život zgazio
Post je objavljen 07.03.2007. u 17:14 sati.