Kako je zivot jebeno krhka stvar.
Jebote.
U jednom smo trenu tu dok u idućem...nestajemo.
Nema nas.
U sekundi.
Kao ribe kad nas izvade na površinu.
Nisu svjesne da će umrijeti.
Jesu li?
Samo...nemogu...više...disati...
I nestanu.
Gotovo.
I ovaj post ima velike predispozicije da postane neka jebena isprazna filozofija.
I jebe mi se.
Živimo svoje živote iz dana u dan, ponašamo se kao da je sve svejedno.
Kažemo sami sebi: "Ima vremena".
Mislimo da cemo stići kroz vrijeme postići sve što smo si zacrtali.
Uvjeravamo se da ćemo jednom biti sretni ako već nismo.
Ako jesmo, da trajat će zauvijek.
A koliko nam je zapravo ostalo vremena...?
Možda godine i desetljeća...
A možda...samo sati...minute...?
I možda isto tako ja pretjerujem sa iskorištavanjem svake sekunde svog života...
...ali...jebiga.
Možda ponekad i požalim za neke gluposti koje izvodim kako bi se osjećala živom.
Ali sve u svemu, ja sam zadovoljna.
I zadovoljna svojim glupostima jer su me one na kraju dovele do mnogih predivnih stvari.
Istina, i do mnogih jebeno bolnih, ali...
Mislim da su bas one put do onih lijepih.
Onih koje nam život znače.
I tu već polako skrećem s teme, tipično za mene...
Ali pričajući o stvarima koje nam život znače...
Moram, jednostavno moram pozdraviti svog
Deathglam komada koji JE.
Hvala na svim predivnim trenucima.
I znam...znam da vjerojatno nikad nećemo biti zajedno.
Ali to mi sad nije bitno.
You Made My Day. A couple of them
A ostalo...
Na kraju...
...sve se može preživjeti...
I zato...
Ja ostajem nadati se još nekom našem danu.
Post je objavljen 27.02.2007. u 00:48 sati.