27.02.2007., utorak
×He sits and waits for something better, he'll never find it here...×
|
Kako je zivot jebeno krhka stvar. Jebote. U jednom smo trenu tu dok u idućem...nestajemo. Nema nas. U sekundi. Kao ribe kad nas izvade na površinu. Nisu svjesne da će umrijeti. Jesu li? Samo...nemogu...više...disati... I nestanu. Gotovo.  I ovaj post ima velike predispozicije da postane neka jebena isprazna filozofija. I jebe mi se. Živimo svoje živote iz dana u dan, ponašamo se kao da je sve svejedno. Kažemo sami sebi: "Ima vremena". Mislimo da cemo stići kroz vrijeme postići sve što smo si zacrtali. Uvjeravamo se da ćemo jednom biti sretni ako već nismo. Ako jesmo, da trajat će zauvijek. A koliko nam je zapravo ostalo vremena...? Možda godine i desetljeća... A možda...samo sati...minute...? I možda isto tako ja pretjerujem sa iskorištavanjem svake sekunde svog života... ...ali...jebiga. Možda ponekad i požalim za neke gluposti koje izvodim kako bi se osjećala živom. Ali sve u svemu, ja sam zadovoljna. I zadovoljna svojim glupostima jer su me one na kraju dovele do mnogih predivnih stvari. Istina, i do mnogih jebeno bolnih, ali... Mislim da su bas one put do onih lijepih. Onih koje nam život znače. I tu već polako skrećem s teme, tipično za mene... Ali pričajući o stvarima koje nam život znače... Moram, jednostavno moram pozdraviti svog Deathglam komada koji JE. Hvala na svim predivnim trenucima. I znam...znam da vjerojatno nikad nećemo biti zajedno. Ali to mi sad nije bitno. You Made My Day. A couple of them  A ostalo... Na kraju... ...sve se može preživjeti... I zato... Ja ostajem nadati se još nekom našem danu.  |