Posljednjih nekoliko dana, kako sam objavio nekoliko tekstova o „zaštićenim“ najmoprimcima i stanarskom pravu na cnn.blog.hr, javili su se neki pojedinci, anonimni, koji ostavljaju razne komentare u kojima prilično pogrdno govore o „zaštićenim“ najmoprimcima i ujedno iznose niz neistina.
Prva neistina kojom se uvijek pokušava kontrirati je da su nositelji stanarskog prava u nacionaliziranim bili u tuđim privatnim stanovima za kikiriki. To nije istina, jer po tada važećim zakonima, nacionaliziran ili društveni stan bilo je pravno isto i svi su plaćali istu najamninu i još posebno izdvajali u stambeni fond, bez obzira u kakvom su se stanu nalazili. Dakle to po tadašnjim zakonima niti je bio tuđi privatan stan, niti su oni nešto jeftinije stanovali od drugih.
Stanarsko pravo bilo je jedno jedino za sve stanove i nosioci stanarskog prava u čitavoj Jugoslaviji imali su jednaka prava, ali i obaveze. Jedno od tih prava je i nasljedno pravo. Što to znači? To znači da je nosioc stanarskog prava imao pravo na taj stan dokle god je on živ ili postoje njegovi potomci. To pravo bilo je i nasljedno. Drugim riječima to je bilo trajno pravo. Ovdje dolazimo do druge neistinite teze, a to je da stanarsko pravo nije vlasništvo.
Stanarsko pravo je vlasništvo i imovina. To dokazuje i otkup svih onih stanova nad kojima je postojalo stanarsko pravo za 10% tržišne vrijednosti. Da stanarsko pravo nije bilo vlasništvo i imovina onda bi se ti stanovi otkupljivali po tržišnim cijenama, a ne za samo 10% od tržišne vrijednosti. No kako je stanarsko pravo de facto imalo obilježja 90% vlasništva (jedino što nosioc stanarskog prava nije smio je prodati stan, sve ostalo smio je kao da je vlasnik stana) država je odlučila nosiocima stanarskog prava omogućiti otkup stanova za 10% tržišne vrijednosti kako bi nosioci stanarskog prava stekli 100%-tno vlasništvo nad tim stanovima. Dakle vrijednost stanarskog prava je bila 90% tržišne vrijednosti i samim time stanarsko pravo je i imovina.
Da ovo nisu bezvezne tlapnje potvrđuje i izjava prof. dr. Ivana Padjena s fakulteta političkih znanosti u Zagrebu objavljena u Feral tribuneu od rujna 2005.:
„Stanarsko pravo je, naravno, vlasničko pravo, pa shodno tome uživa kao ljudsko pravo zaštitu i po Ustavu i po Konvenciji te tu zaštitu treba da pruže i hrvatski sudovi i Evropski sud za ljudska prava. Shodno tome, Republika Hrvatska treba svima nekadašnjim nosiocima stanarskog prava, uključivo one koji su to pravo izgubili uslijed ratnih okolnosti te one koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, omogućiti da otkupe pravo vlasništva na tim stanovima pod uvjetima Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.“
Treća neistina je da zemljišne knjige dokazuju da su nacionalizirani stanovi u biti privatni stanovi i da oni koji su upisani u zemljišnim knjigama, nominalni vlasnici, polažu pravo na nacionalizirane stanove. Ta bi tvrdnja stajala da su nominalni vlasnici imali vlasnička prava nad tim stanovima, ali oni ih de facto nisu imali. Nominalni vlasnici nisu ni na koji način mogli raspolagati tom imovinom i ako ćemo već govoriti o tome tko je raspolagao kakvim vlasničkim pravima onda su nosioci stanarskog prava imali daleko veća vlasnička prava (imali su 90% vlasničkih prava) od nominalnih vlasnika.
Na ovom mjestu valja istaknuti da je nacionalizacija bila ogromna nepravda, ali nju nisu počinili nosioci stanarskog prava već država i država je ta koja mora obeštetiti nominalne vlasnike stanova, ali ne na način da se nanose nove nepravde (jer nosioci stanarskog prava nisu krivi što su se našli u nacionaliziranom stanu) već da pošteno obešteti nominalne vlasnike. Pa čak niti Vatikan ne zahtijeva apsolutni povrat imovine, već samo one imovine koja se može vratiti, a da se pri tome ne stvaraju nove nepravde. Za onu imovinu koja se ne može vratiti država se obavezala obeštetiti crkvu i na to je Vatikan pristao. Na isti taj način trebaju se obeštetiti nominalni vlasnici stanova. Vratiti što se može vratiti, a da se pri tome ne čine nove nepravde.
Nominalni vlasnici često pokušavaju argumentirati kako je stanarsko pravo komunistička izmišljotina i da je zato ništavno, što je neistina. Hrvatska je slijednica SFRJ (što je zapisano i u Ustavu RH) i kao takva preuzela je sve zakone i obveze koje je imala SFRJ. Isto tako sva stečena prava u SFRJ prenijela su se u RH, a jedno od tih prava je i stanarsko pravo. 1996. godine ukida se stanarsko pravo, ali to ne znači da ono više ne postoji. Stečena prava ne mogu se ukinuti i o tome jasno govori i Aneks G rezolucije 1096 VE koji govori o tome da se sva stečena prava u vrijeme SFRJ i nakon raspada SFRJ do 1996. godine moraju poštovati.
Dakle kad se kaže da je stanarsko pravo ukinuto to znači da se više ne može stjecati novo stanarsko pravo, ali stečeno stanarsko pravo ostaje dokle god se vlasnik tog prava sam ne odrekne. Odricanje od tog prava nosioci stanarskog prava napravili su kroz kupovinu stanova za 10% tržišne vrijednosti. Oni koji nisu otkupili stanove i nisu se svojevoljno odrekli svojeg stanarskog prava i dalje imaju stanarsko pravo. Zakon ih može tretirati kao „zaštićene najmoprimce“, ali zakon im ne može oduzeti stečeno pravo. To vam je kao da netko proglasi sve sklopljene brakove u SFRJ nevažećima samo zato jer su sklopljeni u komunizmu.
Kad bi bila istina da su nominalni vlasnici stvarni vlasnici oduzetih stanova, a da su „zaštićeni najmoprimci“ nekakvi uljezi koji silom hoće nešto što nije njihovo, već bi se odavno donio zakon koji bi im te stanove vratio, ali je svakome jasno da to ne ide tako jer bi se time samo nanijela nova nepravda i ništa se ne bi riješilo. Zato država ne donosi zakone već čeka da nosioci stanarskih prava tzv. „zaštićeni najmoprimci“ jednostavno umru jer su to mahom ljudi od 60, 70, 80 pa i više godina kojima nije još preostalo puno života. I kad svi ti ljudi umru, problem stanarskog prava će jednostavno nestati. Eto tako se to rješava u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu.