S ljubavlju, za moju prijateljicu

Njezine divne oci, sad umrljane i uplakane
Promatraju me.
I placu.
Placu za svojim dijelom. Svojim duhom.

Svojim najbližim.
Placu Njene oci.
Gorko i glasno.

Smrt ga je odnijela.
Sad pociva negdje tamo...
Negdje gdje sloga vlada i mir stanuje.
Tamo i On živi. Od danas.

Njene plave modre oci, u suzama se kupaju.
Slanu vodu gutaju.
Žalost skrivaju. Kao blago sa otoka.
Kao da vlastitu dušu skrivaju.

Dio Njene srece odlazi sa tijelom.
Dio Njenog djetinjstva.
Osmjeha.
Prozirnih pogleda u daljinu gleda.
I place.

Place za nečim što sada tako je daleko.
Tako tiho. Tako usamljeno.
Suze lijevaju. Teku u potok tame.
Nestaju u mnoštvu.
U tami i nesreci.

Usred bijelog dana, jedna duša je otišla.
I Ona place za njom.
Žudi za slobodom.
I ne može cekati. Ne može razmišljati.
Te sjeda, i zaklopi oci.
U mislima samo joj nered.
Samo praznina nereda.

Jedna suza je pala
I pobjegla.
Može li i Ona pobjeci?
Ostaviti sve?
I zauvijek otici za svojim blagom?
Ne, jer ja Joj to ne cu dopustiti.

Za moju najbolju prijateljicu…

S ljubavlju

Post je objavljen 08.02.2007. u 17:25 sati.