Marketing
par komadića postova, svaki dan po malo, spojeni u jedno...
8.veljače
četvrtak
o,da. skočila sam do neba od sreće danas.
kad je Šarmer Knez nježnim tonom započeo o ispitu. čupkao nam živce na lagano, nakon što smo prije toga još sto godina čekali ocjene na odsjeku. strah nam se nazirao u očima čak i kad je rekao postotak prolaza.
(80% - vjerojatno nikada viđeno do sad)
pa kad je uz moje ime izgovorena četvorka ko NEBODER, više nisam bila među živima.
išamarana ugodnim iznenađenjima, lebdeći sam jela i priželjkivala vruću kavicu.
no, ljudi uče. pa sam se i ja smirila i odlučila doputovati u sobu i odmoriti okice koje nevjerojatno peku zadnjih dana i neispavani mozak koji jedva zna za sebe.
najradje bih večeras nazvala Malo srce, objavila mu da ga vodim na ekstrafinu večeru i zatim bismo se zavalili u ljubavna sjedala Cinestara. nekako ga baš volim. vjerojatno bismo se pošlatali na klupicama glavnog kolodvora u kasne noćne sate. kad bi napokon postalo hladno, i ne bih umirala od vrućine u zimskom kaputu. možda bi pala i koja kap kiše. ne treba meni puno :) a ni njemu.
odlučila sam biti poduzetna i slijediti svoje snove. početi dovršavati svoje ideje.
to je problem valjda većine strijelaca na ovome svijetu. ti studeno-prosinački čudaci pršte energijom. većina barem. ne mogu to baš reći za sebe u zadnje vrijeme. ali da imam ideja, imam. i ovo bih, i ono, i sve bih...
mogla bih se počastiti boxom u kojem bih zapisivala svoje želje. možda se prestanu osipati okolo.
najtužnije je što kad imam inspiracije za pisanje, nemam vremena. možda je i obrnuto. tako da na svoj blog objavljujem ostatke ostataka. reliquiae reliquiarum.
9.veljače 00:27
petak
kao što na mom kalendariću piše- nemojte zanemariti dobrobiti odmora...
i pogledala sam film "kuća na jezeru"...
o Bože, zašto me ti ljubavni filmovi dovedu na rub suza. crvenim se.
sva sam se rastužila, raznježila, raspekmezila i (opet) poželjela da je Malo srce tu.
sad bih mogla napisati tisuću riječi o tome koliko ga jako jako jako volim...
ali cimka kašlje i sva je bolesna a znam kako je nemoguće zaspati uz tipkanje, pa ću zaklopiti komp.
I'll be back :)
11.veljače
nedjelja
bacila sam se na zaostatke mailova, na koje nikako da stignem odgovoriti. nema isprike više za to. :)
osjećam se baš usamljeno nekako zadnjih dana...
ponekad mi odgovara samoća, ma znam se /ptico/, ali ovih dana baš sam žudjela za ljudima.
i rastužila se kad su svi pobolijevali, ili učili, ili bili umorni, neispavani...a meni se klatilo okolo...
trebala sam se maknuti iz ta 4 zida. Tinči me spasila jutranjom subotnjom kavicom i živcima za shopping- baš me razvedrila :)
Moon je bila gripozna, temperaturna, kašljava i slabašna, a ja uvjerena da ću i ja za njom, čistim zakonom realnosti (vidiš, vidiš, mogu i ja bit na zemlji:)
pogotovo uzimajući u obzir moj imunitet koji je prošlu zimu pokazao sve svoje slabosti.
osjećam se nekako čudno zadnjih dana, liježem i budim se umorna, ali mislim da gripu još nisam pokupila.
tako makar kaže toplomjer. a meni drago. :) moja mala pobjeda.
Malo srce kaže da sam ja postala Mali Rambo i da nema šanse da se ja razbolim. a njemu nekako treba vjerovati. malo mi je previše čudna ta njegova intuicija. sve oklada dobije, iako se često kladi na najbolji/najčudniji/najnevjerojatniji ishod. Moje pijano. :)))
baš mi fališ, moje pijano. srce me nekako vuče u Poreč. srce me vuče...
sve je kišno, mokro, tako...moje. ispiti stoje, kao da i nisu tako strašni, mislim da je najgore ipak iza mene. smišljam taktiku kako da brzinski sve to riješim i odjurim doma. u zagrljaj.
ili pozovem zagrljaj u Zagreb, pa ga vodim sivim, kišnim ulicama. jer dom je tamo gdje je srce. nije li?
Post je objavljen 08.02.2007. u 15:30 sati.