Je li vlasništvo krađa?
Sabivši čitavu problematiku ljudskog roda i postojanja u pitanje vlasništva, Karl Marx je otvorio novu stranicu u promišljanju tih pitanja. Kako smo već rekli, proizvodne snage ne mogu dati odgovor na sva temeljna pitanja o bivanju čovjeka na Zemlji, no to nikako ne znači da bismo ih trebali u potpunosti zanemariti. Želudac ipak, kako mudro primjećuje Orwell, dolazi na prvo mjesto, ne na ljestvici vrijednosti, nego po redoslijedu. Gladan i iznuren čovjek, ne će pokazivati zanimanje za kazališnu premijeru. Stoga se mora uzeti u razmatranje pitanje, tko posjeduje proizvodne snage, generatore materijalnog i tehnološkoga razvoja društva.
Nakon mnogih stoljeća pa i tisućljeća, danas smo svjedoci procesa u kojem vlasništvo jednog čovjeka ili jedne obitelji, polagano nestaje i zamjenjuje ga princip kolektivnog vlasništva s iznijansiranim vlasničkim odnosima. Većinski vlasnik skoro nikad nije i jedini, a i njegova «većina» podložna je stalnoj promjeni. Velika je to razlika u odnosu na feudalca koji je bio apsolutni vlasnik svojega feuda pa i prve industrijalce koji su bili vlasnici svojih proizvodnih pogona u potpunosti. Često je i trideset postotno vlasništvo danas dovoljno da bi se ostvarila kontrola nad nekom velikom korporacijom. Svakako je jedan od važnih razloga za takvo stanje i činjenica da su vrijednosti takvih korporacija poprimile fantastične razmjere. Mnoge svjetske kompanije posjeduju bogatstva koja uvelike nadilaze ukupna sredstva siromašnijih država. Zahvaljujući tome, kompanije nerjetko predstavljaju pravu paralelnu vlast u bezbrojnim državama Trećeg svijeta gdje je politička elita zapravo samo marioneta određene firme ili gospodarskoga lobija. Tako državna vlast koja, naravno i nadalje raspolaže svojim instrumentima brahijalne sile, zapravo obavlja isključivo posredničku funkciju između stvarnog posjednika – kompanije – i vlastitoga stanovništva.
Neki intelektualci, posebice oni koji su proizišli iz posustaloga marksističko-lenjinističkog ideološkog kruga, vide u tome pozitivnu promjenu. Takav stav logična je posljedica zbivanja na kraju dvadesetoga stoljeća kad je primjenjeni marksizam doživio potpuni krah i raspao se u potpunosti. Od historijsko – dijalektičkog materijalizma ostalo je tek ovo potonje. Neke istaknute zagovaratelje komunističkog pokreta danas se može čuti kako se javno izjašnjavaju kao «vulgarni materijalisti» (6).
Jer, doista, kako bismo uopće i mogli nazvati društvo u kojemu je glavna vlast – poduzeće! Glavna svrha poduzeća je zarada i izvan toga koncepta sve je manje vrijedno i sve je zaradi podređeno. Kuknjava da su ideologije uzrokovale «mnoga zla» dovela nas je do toga da danas živimo u društvu koje de facto nema nikakvu ideologiju. Kršćanstvo kao vodeća ideologija Zapada figurira još koliko toliko formalno, a i to sve manje što pokazuje i novi Ustav EU-a. Vodeći slojevi društva, politički i financijski moćnici, su danas ljudi koji, makar javno, odriču pripadnost bilo kakvoj duhovnoj ili ideološkoj sljedbi. Jedino što je u ideološkom smislu danas neprikosnoveno su dva nedefinirana i zbrkana pojma, a to su demokracija i antifašizam.
Još je Aristotel upozoravao na opasnosti i neprovedivost demokracije i označio Basileiu, , (Basileia - zašto nigdje ne pdoržavaju ovi programi grčka slova???)vlast plemenitoga monarha, kao najbolji oblik društvene vladavine. Doba apsolutne demokracije u Ateni, bilo je doba zbrke i kaosa u kojemu je institucija ostracizma (7) gušila svaki izričaj plemenitosti pojedinačnog nastojanja. Bila je to prividna vlast krda pod kontrolom pokvarenjaka bez vrline. Zvuči li vam možda poznato?
Post je objavljen 01.02.2007. u 22:08 sati.