četvrtak, 01.02.2007.

n.j.u. 2

Je li vlasništvo krađa?
Sabivši čitavu problematiku ljudskog roda i postojanja u pitanje vlasništva, Karl Marx je otvorio novu stranicu u promišljanju tih pitanja. Kako smo već rekli, proizvodne snage ne mogu dati odgovor na sva temeljna pitanja o bivanju čovjeka na Zemlji, no to nikako ne znači da bismo ih trebali u potpunosti zanemariti. Želudac ipak, kako mudro primjećuje Orwell, dolazi na prvo mjesto, ne na ljestvici vrijednosti, nego po redoslijedu. Gladan i iznuren čovjek, ne će pokazivati zanimanje za kazališnu premijeru. Stoga se mora uzeti u razmatranje pitanje, tko posjeduje proizvodne snage, generatore materijalnog i tehnološkoga razvoja društva.
Nakon mnogih stoljeća pa i tisućljeća, danas smo svjedoci procesa u kojem vlasništvo jednog čovjeka ili jedne obitelji, polagano nestaje i zamjenjuje ga princip kolektivnog vlasništva s iznijansiranim vlasničkim odnosima. Većinski vlasnik skoro nikad nije i jedini, a i njegova «većina» podložna je stalnoj promjeni. Velika je to razlika u odnosu na feudalca koji je bio apsolutni vlasnik svojega feuda pa i prve industrijalce koji su bili vlasnici svojih proizvodnih pogona u potpunosti. Često je i trideset postotno vlasništvo danas dovoljno da bi se ostvarila kontrola nad nekom velikom korporacijom. Svakako je jedan od važnih razloga za takvo stanje i činjenica da su vrijednosti takvih korporacija poprimile fantastične razmjere. Mnoge svjetske kompanije posjeduju bogatstva koja uvelike nadilaze ukupna sredstva siromašnijih država. Zahvaljujući tome, kompanije nerjetko predstavljaju pravu paralelnu vlast u bezbrojnim državama Trećeg svijeta gdje je politička elita zapravo samo marioneta određene firme ili gospodarskoga lobija. Tako državna vlast koja, naravno i nadalje raspolaže svojim instrumentima brahijalne sile, zapravo obavlja isključivo posredničku funkciju između stvarnog posjednika – kompanije – i vlastitoga stanovništva.
Neki intelektualci, posebice oni koji su proizišli iz posustaloga marksističko-lenjinističkog ideološkog kruga, vide u tome pozitivnu promjenu. Takav stav logična je posljedica zbivanja na kraju dvadesetoga stoljeća kad je primjenjeni marksizam doživio potpuni krah i raspao se u potpunosti. Od historijsko – dijalektičkog materijalizma ostalo je tek ovo potonje. Neke istaknute zagovaratelje komunističkog pokreta danas se može čuti kako se javno izjašnjavaju kao «vulgarni materijalisti» (6).
Jer, doista, kako bismo uopće i mogli nazvati društvo u kojemu je glavna vlast – poduzeće! Glavna svrha poduzeća je zarada i izvan toga koncepta sve je manje vrijedno i sve je zaradi podređeno. Kuknjava da su ideologije uzrokovale «mnoga zla» dovela nas je do toga da danas živimo u društvu koje de facto nema nikakvu ideologiju. Kršćanstvo kao vodeća ideologija Zapada figurira još koliko toliko formalno, a i to sve manje što pokazuje i novi Ustav EU-a. Vodeći slojevi društva, politički i financijski moćnici, su danas ljudi koji, makar javno, odriču pripadnost bilo kakvoj duhovnoj ili ideološkoj sljedbi. Jedino što je u ideološkom smislu danas neprikosnoveno su dva nedefinirana i zbrkana pojma, a to su demokracija i antifašizam.
Još je Aristotel upozoravao na opasnosti i neprovedivost demokracije i označio Basileiu, , (Basileia - zašto nigdje ne pdoržavaju ovi programi grčka slova???)vlast plemenitoga monarha, kao najbolji oblik društvene vladavine. Doba apsolutne demokracije u Ateni, bilo je doba zbrke i kaosa u kojemu je institucija ostracizma (7) gušila svaki izričaj plemenitosti pojedinačnog nastojanja. Bila je to prividna vlast krda pod kontrolom pokvarenjaka bez vrline. Zvuči li vam možda poznato?

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>