Marketing
Više ništa nema smisla.
Ne znam.
Gubim razum.
Možda.
A možda je to samo još jedna od mojih kriza..
Pamtim samo one loše stvari.
Sjećam se samo onih depresivnih događaja.
Onih tableta.
I pada.
Pada u beskrajnost ništavila.
I ponovno gubljenje razuma.
Sjećam se presušenih ustiju.
I tijela koje žudi za tekućinom.
Sjećam se da nikoga nije bilo briga.
Nikome nije bilo stalo.
Trebala sam prijatelja.
A kad sam pogledala oko sebe da ga pronađem.
Vidjela sam samo gomilu nadrkanih pozera.
Kad bi pogledala duboko u njih vidjela bi samo
gnjev i ništavilo.
Ni trunke svijetla.
Ni ičeg dobrog.
Praznina.
I to me boljelo.
Sama pomisao na to da za mene nitko ne postoji.
Pomisao na to da za sve postoji netko.
Za sve osim mene
I to boli.
Tako jako da plačem krvave suze.
Morbidne misle gomilale se u mojoj razbijenoj glavi.
Razbijenoj od onog kobnog pada.
Od onih tableta.
I ljudskog nemara.
I mislila sam da sam se oporavila.
Ali taj pad ostavlja previše toga.
Previše toga što me podsjeća na njega.
I ostaje ožiljak.
Iz kojeg.
Kao i sad.
Teče krv.
Koju je nemoguće ne vidjeti.
I nemoguće ne osjetiti.
Post je objavljen 24.01.2007. u 21:47 sati.