oluja u kahlici

Više ništa nema smisla. Ne znam. Gubim razum. Možda. A možda je to samo još jedna od mojih kriza.. Pamtim samo one loše stvari. Sjećam se samo onih depresivnih događaja. Onih tableta. I pada. Pada u beskrajnost ništavila. I ponovno gubljenje razuma. Sjećam se presušenih ustiju. I tijela koje žudi za tekućinom. Sjećam se da nikoga nije bilo briga. Nikome nije bilo stalo. Trebala sam prijatelja. A kad sam pogledala oko sebe da ga pronađem. Vidjela sam samo gomilu nadrkanih pozera. Kad bi pogledala duboko u njih vidjela bi samo gnjev i ništavilo. Ni trunke svijetla. Ni ičeg dobrog. Praznina. I to me boljelo. Sama pomisao na to da za mene nitko ne postoji. Pomisao na to da za sve postoji netko. Za sve osim mene I to boli. Tako jako da plačem krvave suze. Morbidne misle gomilale se u mojoj razbijenoj glavi. Razbijenoj od onog kobnog pada. Od onih tableta. I ljudskog nemara. I mislila sam da sam se oporavila. Ali taj pad ostavlja previše toga. Previše toga što me podsjeća na njega. I ostaje ožiljak. Iz kojeg. Kao i sad. Teče krv. Koju je nemoguće ne vidjeti. I nemoguće ne osjetiti.

- 21:47 - točka. (14) - još jedna točka. - #