Tiho kao pahulje što lepršaju gradom,
polako kao zalazak sunca,
lagano i nečujno poput najljepšeg leprita,
neprimjetno poput stranca,
bez traga si nestao iz mog života.
Bol,tugu i ranu na srcu,
prazninu u duši,pustoš u životu.
Riječi koje nemaju smisla ni značenja,
i jedno,samo jedno tužno i bolno
sjećanje,otišao si s riječima :
˝TI SI DIJETE ZA MENE˝
Ostavio si jednu malenu djevojčicu,
ostavio si je samu,
u ovom okrutnom svjetu;
Nekad davno kad si došao
naučio si ovo djete kako se voli...
Svojim odlaskom naučio si me
i kako se mrzi.
Ostala sam sama u ovom svjetu,
gdje nitko nije ništa, i gdje moraš
biti zao,pokvaren i dvoličan da bi
preživio. Ja sam te shvatila kad si
otišao, kad si me ostavio.
Bila sam hrabra, naučila sam biti
jaka i kad mi bura dušu dere
smijala sam se kad mi do roga bilo nije,
a plakala, plakala sam samo onda
kad bi bila sama u svoja četiri zida.
A ti, ti se sada vraćaš i moliš,
moliš ovo djete koje si nekada ostavio,
moliš da ti oprosti.
Ali,hej ljubavi, zaboravio si!
Prošli su mjeseci,ljudi se mjenjaju,
vrijeme ide, a djeca rastu...
Odrastaju,uče i shvaćaju.
Ne traži me, ne traži svoju malenu,
jer ju nećeš naći. Ono djete više
ne postoji, nestalo je.
Sakrilo se u tužnim i mračnim kutevima
ovog grada..
Ono što vidiš pred sobom, ovo je žena,
koja je naučila da ljubav boli,
ovo je žena kamena srca
a ti,... samo ti si kriv za to!
Post je objavljen 22.01.2007. u 17:47 sati.