već nekoliko dana pišem post:
- o sms-u
- o tome zašto sam dobila taj sms
- kako sam 'riješila' pizdarije vezane za sms
- i svemu ostalome popratnom...
ali nikako da napišem nešto suvislo, nešto što drži vodu i što zapravo odražava moje trenutno stanje,
koje bi mogla nekako opisati kao
teški kurac od zimske depresije koja zapravo nije depresija
naime:
1. serem o sms-u, a nisam zapravo ništa konkretno rekla
2. u medjuvremenu uz sve, uhvatilo me i nekoliko boleština – prvo jbna pitirijaza
(daboga da propao pilates studio u kojem sam to pokupila), pa neka viroza, upala mjehura, upala grla itd..
3. pa.....tzv depresija izazvana promjenama u mom životu, koju da mi bude lakše pripisujem zimi
4. ponovno čitanje iste knjige i podgrijavanje juhe koja ni friška nije bila nešto (u posljednje vrijeme)???
5. znakovi od onog gore koje ne znam kako protumačiti
6. ponuda za novi posao
i.
dobila sam sms nakon 7 mj, u kojem bijah ostavljena u tri riječi...gahahahaha
to je bio moj komentar...koji mi je otvorio oči....da dvoje različitih ljudi, koji pripadaju različitim svjetovima, različitim krugovima ljudima, imaju različite stavove o životu, različite prijatelje, probleme, želje, interese, ne mogu preživjeti...
a ja sam se usprkos svemu navedenome ipak borila...i uspjevala..do sms-a..
onda je sve lijepo palo u vodu, razlike isplivale do kraja van, komplexi manje vrijednosti koji kao nisu postojali sad su postali nepremostiv problem...da skratim...sve što je bilo, kao da i i nikad nije bilo......
kako se sve lijepo tako lako zaboravi u određenom trenutku...
kako sam se osjećala? čudno....jaaakoo čudno...kao da se nešto dogodilo a ja nisam mogla shvatiti da li je to dobro ili loše..za mene naravno..
kako je on, nakon svega, bez obzira kakav je u suštini ili čak i površno (a dobar je čovjek) mogao poslati tek sms?
i to ON koji je do juče htio da stavim njegovo prezime iza svojega, koji je rekao, čak i pokazao da sam sve što je ikad htio, želio i trebao?
nije problem u nestanku emocija, košmaru u glavi, nemogućnosti shvaćanja što čovjek zapravo želi / ne želi, niti u prekidu nekog odnosa (jer sve ima rok trajanja), jer, jbmu, ljudi se razilaze i nakon 20g, ali prekinuti preko sms-a, a do juče sam praktički živjeli s njim (ako uspoređujem neke površne veze mojih prijatelja koje se svode na kavice i sex god, dvije pa čak i pet????)
uglavnom, ja sam preko toga prešla u stilu jedna budala manje u mom životu...a onda je počelo kajanje..
a svi znamo da poslije jebanja nema kajanja!!!!!
poruke, pozivi, moljakanja, isprike, ovo ono...
da je to bio rezultat mentanog skolpa u jednom trenutku a da je već nakon 20 min mislio drugačije...i da se zajebo..i da ako je već nepovratno sjebao da mu bar oprostim, ako ništa drugo...
nije mi ni laskalo ni godilo niti išta značilo sve to...
oprostila sam mu, to nije sporno, iako to prije onog ljeta i ex ljubavi nisam znala činiti..
niti oprostiti niti pokušati razumjeti..
prvi put sam sam iskreno bez razmišljanja i psiholoških analiza oprostila..
ali u mojoim očima on je nakon tog sms-a tek mala travčica koju ja kad god želim mogu zgaziti...a nakon sve nisam imala poriva čak ni za tim činom..
taj ga je sms dokrajčio i u mojoj glavi i u mom srcu...
kako lako ljudi uspiju uništiti baš ono što najviše vole??
kažem to, jer sam i sama znala učiniti isto, jer samnom se, kako ex kaže nikad nije znalo, koliko volim, dali volim, da li mi je stalo jer nisam govorila jer sam se borila protiv svih, pogotovo same sebe, ali ovaj put sam se pustila...dala sve od sebe..
i dobila fckng sms...
dugogodišnja prijateljica se našla u takvoj situaciji nakon 5 godina veze...čekala je jadna da on shvati da je ona prava..on je shvatio nakon mjesec dana i sada su sretno oženjeni...
u najboljoj namjeri, rekla je, oni su takvi,moraš to prihvatiti kao nešto normalno i jednostavno staviti sa strane, ako ga voliš i ako želiš da uspijete..
a kako se to radi?
i da li ja uopće imam dovoljno ljubavi u sebi ili samo razočarenje i ravnodušnost jer ruku na srce ne želim ga natrag tek tako, i zapravo ne znam da li ga želim, unatoč njegovom trudu da dokaže da je pogriješio i da je pokleknuo trenutku sebičnosti...
sve u svemu...dobio je priliku dokazati, prvo sam sebi, a i meni da je vrijedan svega – mene, moje pažnje, pa nadalje..dobio je priliku učiniti sve da opet gledam onim očima i da opet poželim buditi se ujutro kraj njega i ići na posao iz njegovog kreveta, iako je to duži put, a ja sam neumorna jutranja spavalica.
ravnodušna sam...pre-realna, pre-svjesna svega..a opet imam neki intuitivni feeling da moram ostati i dovršiti neke stvari..
ipak se ne želim pitati jednog dana jesam li učinila sve, i dala sve od sebe da naša veza uspije ili sam kao i inače u maniri pre-ponosne goropadice otišla visoko uzdignute glave, a nesretna....
ii.
ponekad se pitam da li taj moj urođeni ili naučeni obrazac ponašanja gdje ne pokazujem emocije, gdje ne volim biti slaba i emocionalna jeenostavno poteže neke čudne konopce i izlazi van kroz sve te moje bulimične eskapade, upale, sitne ali dosadne bolesti...koje me ubijaju...
sanjala sam nedavno da mi je kolega s posla, u snu u ulozi doktora, priopćio da bolujem od tamo nekog tumora...
iskreno usrala sam se...od tad sam na iglama i non stop strepim, prvenstveno čekajući rezultat papa testa a onda surfajući non stop po internetu i tražeći sve moguće informacije koje bi mi mogle objasniti zašto sam kronično umorna (nije to fizični ni psihički umor, već neki unutarnji, duboki...), a ne bi trebala biti, zašto mi je stalnio vrti, povraća, zašto sam jedan dan u vrhunskoj formi, a drugi na dnu ljestvice...
loše, jednom riječi...
iii.
rekla sam depresija, a ne radi se o depresiji, već nekom ne zadovoljstvu svime što radim, ne ukupnom već su to sitnice koje me jbno živciraju, a ne ovise o meni i ne mogu ih promijeniti..i onda se to odražava na sve drugo, ne direktno, ne u velikim količinama ali dovoljno..da ja znam da stanje nije onakvo kakvo bi ja htjela..
iv.
taj neki novi odnos s njim varira...oprost je shvatio zdravo za gotovo i sjebo već na početku...sad smo reklo bi se ni vrit ni mimo ali ja sam zadovoljnija znajući da je sada prvi put svjestan da te neke svoje meni pre-goleme probleme mora početi rješavati, jer.......stvari nikad neće biti bolje u slučaju ako nastavi s ignoriranjem...i da je taj njegov problem zapravo i uništio na neki način naš odnos...
sad smo ništa, a nešto smo, čijom se definicijom neću zamarati jer sam doista sve stavila u njegove ruke i ruke onog tamo gore...ja se više ne borim......statična sam i čekam...
tisuću puta sam rekla da je fraza vrijeme liječi sve toliko otrcana da mi povraća na samu misao, ali ne mogu poreći da nije istinita..tako da se nadam da je vrijeme, na mojoj strani, a i na našoj..
if not, bože moj nije kraj svijeta....
v.
u posljednje vrijeme gdje god se okrenem ili u kojoj god se situaciji nadjem vidim te neke 'znakove', poruke...a u svemu tome sam nekako naivno glupava da se samo pitam da li su to zaista znakovi ili tek moja pusta priviđanja..da se drogiram znala bi do čega je..ovako to na kraju ipak gledam kao da su mi se još više otvorila neka čula...
sanjam čudne snove...osjećam stvari koje ne mogu dokraja osjetiti da bi znala točno što, tko, kako..
vraćaju mi se ljudi u život, otvaraju nove prilike, kušnje...
ima svega...istovremeno sam uzbuđena kao malo dijete, ali ona bolesnica u meni se plaši...pitaj boga čega...valjda je to do onih predhodnih točaka...
vi.
volim svoj posao...iako ako sam potpuno iskrena, volim prostor u kojem radim, jer se osjećam kao kod kuće ili na odmoru..volim slobodu koju mi daje, ležernost, mogućnosti, putovanja, kreativnost...ali prezirem tu financijsku ne sigurnost kaja je neophodna da bi se našla u svemu tome neka neravnoteža...nemam stresan posao, imam odličan suradnički odnos i poziciju, moji prijedlozi uvijek prolaze, moje su sugestije uvijek dobrodošle i ne ostaju na papiru..moj glas se čuje...
ali sve to nije dovoljno potkrijepljeno s one druge strane..
znam da mi neki zavide, ali u svemu tome ja sam u zadnje vrijeme pomalo nesretna..
i premišljam se..i u svemu tome kao neki znak mi je došla takva poslovna ponuda koju ne mogu odbiti...budimo realni novac je nužan za preživljavanje, i za one male stvari koje čovjeka čine sretnim...
i u samom razmišljanju se osjećam kao da ostavljam zabavnog ali skromnog dečka, zbog nekog novog zabavnijeg i bogatijeg!!! užasan osjećaj, a s druge strane zapravo želim novi posao jer sam pomalo zasićena i ona prvotna kreativnost više nije toliko izražena..ima puno praznog hoda, i iako nikad nisam mislila da cu to reći – ubija me nedostatak posla i dosada..previše vremena koje ja istina bog dobro iskorištavam na honorarne poslove, ali ipak..
nova financijska ponuda je duplo bolja od sadašnje i ima intenciju napredovanja, usavršavanja, novog iskustva, ma sve..posao nije stresan, atmosfera je relativno ležerna, ne kao sada, ali ponekad mi i taj višak slobodnog vremena toliko smeta i izludjuje...nije da sam radoholičar neki, ali ponekad se osjećam beskorisno kad nekoliko dana nemam posla već da provodim u osobnim interesima..
ne znam..sve mi je nekeko poremećeno u percepciji..ali jednostavno trebam neku novu dimenziju, trebam osjetiti neku novu motivacijui filing koji će me ponovo pokrenuti...
ja se ne mogu truditi ako nemam to nešto za što se borim, kako u ljubavi, tako i u poslu...
a pokretačke snage mi fali posljednjih mjeseci..
ova prilika jednostavno ne može biti ne iskorištena, čak i pod cijenu pogreške...
a ni ona druga, bez obzira na sve, ipak je puno toga u pitanju..
ako i sjebem, što se posla tiče,
ako on sjebe ili oboje sjebemo,
i u jednom i drugom slučau znam da sam probala i dala sve od sebe..
pogriješila ili ne, sasvim svejedno..ne griješe samo oni koji ništa ne rade i lišeni su hrabrosti da učine sve za svoju sreću..
u takvom kurcu ipak nisam..
Post je objavljen 19.01.2007. u 08:51 sati.