Ovaj post posvećujem mojoj prijateljici iz razreda kojoj je tata umro u subotu.
Idem ja u nedjelju ujutro tramvajem na utakmicu, kad ono stiže poruka. Od Gorane...kaže: "Neću doći još tjedan dana u školu jer mi je tata umro..." A ja gotov, sav se naježio i čitam ja ponovo i ne mogu vjerovati...Treslo me dobrih pol sata...Silazeći na zadnjoj stanici u Višnjevcu uhvatila me neka jeza, počeo sam se gubiti, nisam skontao trenera koji je stao da nas poveze. Ajd nekak sam došao k sebi, odradio utakmicu, ne tako dobro kak sam htio tj. katastrofa. Došao kući i odmah ju nazvao...nisam znao šta da joj kažem, još mi gore bilo kad je počela plakat. Sahrana je bila u ponedjeljak, organizirali smo veći dio razreda i otišli tamo. Skoro smo na putu poginuli al nećemo sad o tome...da ne ubediramo vozačicu..Uglavnom došli smo tamo, bilo je jako puno ljudi, izrazili smo sućut i sačekali kraj mise. Stvarno neugodan prizor, još kad se stavite na njezino mjesto...Ma neću ni zamišljat. Uglavnom, pouka ovog posta je da cijenite i volite ono što imate i budete zadovoljni time jer vidite što se dogodi kad se najmanje nadate...Pozdrav svima!
I STAND ALONE
Post je objavljen 15.01.2007. u 23:29 sati.