Marketing
There was a time when I would have followed you
To the end of the earth
I was willing to share it all with you
The love, the hurt
I've seen you when your dreams were falling in the dust
But I never stopped believing in you
I always thought our love was strong enough
One you could hold on to
You never see it coming
You just let it fly
On silent wings, silent wings
You can't hide what you feel inside
And the fire has left your eyes
On silent wings
I see us in our dreams and we're dancing
I can almost hear the song
But the prayers, they go unanswered
But we both know, we're just hanging on
I feel ashamed, but I'll never know the reason why
The rug was pulled so gently from under my feet
I only know that something good has died
Between you and me, oh it's just a memory
You never see it coming
You just go separate ways
On silent wings, silent wings
There's no more promises to break
Or our love has slipped away
On silent wings
You never see it coming
But you know it has to end
On silent wings, silent wings
I will never be the same again
I feel the whisper of the wind
On silent wings
Kad je otišao od mene daleko
Predaleko
Skroz u Australiju
Nije bilo kompjutera, nije bilo mobitela
Možda je tek par nas imalo doma telefon
I kad bi bol postala prejaka
morali smo se čuti
I kad su na svijet došla njegova djeca
morali smo se čuti
Kad mu je sve progutala vatra
morali smo se čuti
Telefonski razgovor se naručivao preko Beograda.
Tamo nekom se izdiktirao broj i onda se čekalo da te nazovu...
On silent wings
(Čovječe, kako mi fališ...)
Slali su nam kazete da čujemo kako im se sinovi slatko smiju, da im slušamo glas...
ipak malo duže od nekoliko minuta grčevitog telefonskog razgovora.
Danas se ljuti na mene jer ne stavljam skype na kompjuter, kaže mi – o da, zauzeta je, nema vremena, jer je na blogu, da-da.
A kad ga vidim kod tate doma na ekranu, ja se sjetim Beograda i kazeta, pisama koja su se nekad pisala.
Naučena na ono davno grčevito, ne mogu se opustiti i pokazivati u kamericu kolače koji su fini i govoriti kako je šteta što nismo bliže da ih probaju.
Nakon više od trideset godina silnog vremena, koje i dalje prolazi, više ne razmišljam zašto je nešto moralo tako biti i je li moglo biti drukčije.
Mi smo doktorirali na blizini duha.
Odavno nisam ta beba sa slike, niti je on taj dečko..
(On je nono već više od šest mjeseci...
Ali ništa manje i moj stric)
Danas znam zastati sleđena od straha
(Što sam to učinila?)
A onda se sjetim i krenem svoju snagu mjeriti njegovom
Uzmem njegove čavle i ljepilo i stavim se na kup.
I see us in our dreams and we're dancing
I can almost hear the song...
Nije ovo priča, tek možda - dio...
Nije ovo ni čestitka, nije mu rođendan.
Ali možda za rođendan bude tu.
A kako mi znamo slaviti rođendane....
Post je objavljen 15.01.2007. u 19:18 sati.