U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
ponedjeljak, 15.01.2007.
 There was a time when I would have followed you To the end of the earth I was willing to share it all with you The love, the hurt I've seen you when your dreams were falling in the dust But I never stopped believing in you I always thought our love was strong enough One you could hold on to You never see it coming You just let it fly On silent wings, silent wings You can't hide what you feel inside And the fire has left your eyes On silent wings I see us in our dreams and we're dancing I can almost hear the song But the prayers, they go unanswered But we both know, we're just hanging on I feel ashamed, but I'll never know the reason why The rug was pulled so gently from under my feet I only know that something good has died Between you and me, oh it's just a memory You never see it coming You just go separate ways On silent wings, silent wings There's no more promises to break Or our love has slipped away On silent wings You never see it coming But you know it has to end On silent wings, silent wings I will never be the same again I feel the whisper of the wind On silent wings Kad je otišao od mene daleko Predaleko Skroz u Australiju Nije bilo kompjutera, nije bilo mobitela Možda je tek par nas imalo doma telefon I kad bi bol postala prejaka morali smo se čuti I kad su na svijet došla njegova djeca morali smo se čuti Kad mu je sve progutala vatra morali smo se čuti Telefonski razgovor se naručivao preko Beograda. Tamo nekom se izdiktirao broj i onda se čekalo da te nazovu... On silent wings (Čovječe, kako mi fališ...) Slali su nam kazete da čujemo kako im se sinovi slatko smiju, da im slušamo glas... ipak malo duže od nekoliko minuta grčevitog telefonskog razgovora. Danas se ljuti na mene jer ne stavljam skype na kompjuter, kaže mi – o da, zauzeta je, nema vremena, jer je na blogu, da-da. A kad ga vidim kod tate doma na ekranu, ja se sjetim Beograda i kazeta, pisama koja su se nekad pisala. Naučena na ono davno grčevito, ne mogu se opustiti i pokazivati u kamericu kolače koji su fini i govoriti kako je šteta što nismo bliže da ih probaju. Nakon više od trideset godina silnog vremena, koje i dalje prolazi, više ne razmišljam zašto je nešto moralo tako biti i je li moglo biti drukčije. Mi smo doktorirali na blizini duha. Odavno nisam ta beba sa slike, niti je on taj dečko.. (On je nono već više od šest mjeseci... Ali ništa manje i moj stric) Danas znam zastati sleđena od straha (Što sam to učinila?) A onda se sjetim i krenem svoju snagu mjeriti njegovom Uzmem njegove čavle i ljepilo i stavim se na kup. I see us in our dreams and we're dancing I can almost hear the song... Nije ovo priča, tek možda - dio... Nije ovo ni čestitka, nije mu rođendan. Ali možda za rođendan bude tu. A kako mi znamo slaviti rođendane.... |
- 19:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||