Marketing
Ivanina priča
Ovo je jedna priča.
Jedna tužna priča koju ću vam ispričati.
Možda neće biti 100% točna, ali shvatit ćete poantu.
Ivana je 17ogodišnja djevojka.
Pohađa 3. j razred X. gimnazije.
U slobodno vrijeme čita i svira gitaru te voli slušati svoj MP3.
Ni po čemu se ne razlikuje od nas ostalih.
Ali, Ivana ima zbirku.
Svoju vlastitu zbirku pjesama.
Ta je zbirka skup refleksivnih pjesama.
Adriana je Ivanina prijateljica.
Adriana je i moja prijateljica.
Do priče i zbirke došla sam preko nje.
Zahvaljujem.
Renato je bio jedan dječak, odnosno mladić.
Ivani je on bio sve – najbolji prijatelj, brat, dečko.
Renato je volio motore.
On je posjedovao jedan.
Narančasti motor.
Čarobni narančasti motor.
Ivana je također voljela motore.
A Renato se i natjecao.
I tu zapravo počinje priča.
Jednog dana osvanuo je dan utrke.
Renato je obgrlio svoj narančasti motor i čekao start.
Krenulo je.
Renato je vozio i vozio.
Vjetar mu je mrsio kosu.
Približavao se kraj utrke.
Renato je znao da ne treba odvoziti zadnji krug.
Ne bi ništa postigao.
I Renatov otac je to znao.
Ali Renato je htio odvoziti zadnji krug.
Zamolio je oca, no on ga je odbio.
Ponovno ga je zamolio i nakon nećkanja, otac je popustio.
Renato je čvrsto stisnuo ručke motora i pojurio u zadnji krug.
Kobni zadnji krug.
Jurio je i jurio.
I došao do zavoja.
Htio je zaokrenuti, ali je motor odbio poslušnost i izvrnuo se.
Renato skupa s njim.
Bijela kola su došla i odvela ga.
Imao je nešto teže ozljede, ali je bio izvan životne opasnosti.
Usprkos, morao je na operaciju.
I nije je se bojao.
Zahvat nije bio jako zahtjevan.
Sat vremena prije operacije Ivana ga je posjetila.
Pričali su i smijali se.
Renato je morao u salu.
Pozdravili su se, a Ivana mu je rekla: „Drž' se!“, i napustila sobu.
Renato je imao srčanu manu.
Nakon iščekivanja svi su se razveselili vidjevši doktora od kojeg su očekivali dobre vijesti.
Ali doktor je bio blijed.
„Renato… On je… Zaspao. Zauvijek.“
Histerični plač i bijesni urlici, očajni krikovi proširili su se prostorijom.
No to nije vratilo Renata.
Ivani su iščupali komad nje same.
Iščupali su joj ono što joj je uvijek mamilo osmijeh na lice.
Ivana se povukla u sebe.
Plakala je danoćno.
A onda je odlučila podijeliti tugu.
Uzela je olovku u ruku.
I pisala.
Pisala je i pisala.
Olovka se istrošila.
Napokon je osjećala da se dostojno oprostila od Renata.
Njeni stihovi puni su dubine, mraka, tuge, ali najviše ljubavi.
Prema dječaku s narančastim motorom.
Ja sam pročitala stihove.
Na samom početku Ivana kaže da bi radije da nije morala napisati nijedan stih.
Ali tuga je urodila nadom.
Čitajući zbirku došla sam do, po meni, najljepše pjesme.
Ona je drukčija od svih ostalih.
U ostalima Ivana priča o svojim osjećajima.
U ovoj, Ivana priča s Renatove pozicije.
NJEGOVA PRIČA
Zaboravi na tren da me nema
I pogledaj naprijed.
Sije li sunce?
Pjevaju li ptice?
Miriše li cvijeće?
Vidiš li budućnost?
Izgleda li bolje nego prije?
Smiješ li se?
Jesi li vesela?
Sve me zanima!
A sada primi me za ruku!
Reci mi iskreno,
Je li te strah?
Nemoj plakati,
Idemo zajedno u budućnost.
Nećeš me uvijek
Moći primiti za ruku
I neću ti uvijek
Biti na raspolaganju.
Ipak, zauvijek ću biti tu,
Čuvat ću te,
Stanovat ću u tvome snu.
I zato možeš ići dalje,
Zato se trebaš radovati.
Za mene se više ne trebaš brinuti
Samo budi kao prije,
Nastavi maštati…
Ivana Stančin, zbirka pjesama „Budim te“, 28. listopada 2005.
Ovaj post sam napisala djevojci koju nisam upoznala, ali me se njena priča jako taknula.
Ovim postom pokušavam ostvariti njenu želju – da ga ne proguta zaborav.
Hvala Adriani.
Hvala Ivani i Renatu.
Post je objavljen 15.01.2007. u 09:30 sati.