"Ah, svatko ima svoj san"- odgovarao bi mi Fabio svaki put kad bih ga upitala o čemu sanja i k čemu teži. I ovoga puta odgovor mu je bio zbunjujuć i neodrđen.
Fabio je bio drugaciji od drugih, jednostavan i nekako poseban: volio je bosonog trčati kišnim ulicama, dugo promatrati odsjaj Sunca na površini jezera ili zaigrane leptire, a na njegovim usnama topili su se najljepši stihovi koje sam ikada čula-no nikad ih nije zapisao...
Naš odnos je bio kao i on sam: jednostavan, a opet poseban. Rijetke nesuglasice samo bi nas još više zbližile, a prijateljsrvo je s vremenom preraslo u ljubav. Njegovi zagrljaji bili su topli i meki, poljupci nježni i puni emocija, a njegov miris, mmm, bio je to njaljepši miris na svijetu...
Fabio je živio dan po dan, poalko, a opet je često jurio po stanu tražeci crtaći blok ili pjesmaricu:
"Inspiracija dođe kada ona to želi, a može trajati čitavu godinu ili samo sekudnu, ne možes sam odlučiti"- bilo je njegovo objašnjenje.
Fabio je, po mišljenju mnogih, bio čudan. No za mene je bio poseban. Ipak i ja sam počela primjećivati kako se mijenja: iz dana u dan postajao je sve šutljiviji i zamišljeniji, a s njegovih usana padala je kiša predivnih stihova u kojima je samo on pronalazio smisao... Ma koliko se trudila doprijeti do njega, pružiti mu ruku i pomoći, n e, ništa nije imalo smisla.
Dan za danom postali smo sve udaljeniji. Više to nije bio on, vise to nije bio moj Fabio. Sve je prolazilo monotonim tempom, kao predug kišni dan... Sve dok ga jednog dana nisam pronašla kako bez svijesti lezi na podu kupaonice...SA IGLOM U VENI!!
Kola hitne pomoći odjurila su prema bolnici, a meni je preostalo samo čekanje... Dani su mi prolazili u suzama i molitvama, sve dok nisam saznala da je pobjegfao iz bolnice! Obitelj mu nisam poznavala, a njegovi prijatelji mi nisu znali reci gdje je.
Živjela sam pokušavajući zaboraviti prokleti dan i stravične prizore, no ne i Fabia. Ni smjeh, ni suze, ni patnja, ni zabava i društvo nisu ga mogli zamijeniti... A onda mi je jednog dana na ullici prišao nepoznati dječak:
"Ovo ti šalje Fabio"- rekao je jednostavno i mirno kao da ga viđa svakoga dana i9 pruzio mi izgižvano pisamce. Drhatvim rukama rastvorila sam istrošeni i izmučeni papir i pročitala:
"Najdraža...
u Francuskoj sam i uspješno se liječim.NEdostaje mi Hrvatska... i TI! JAKO! Razmišljao sam i vraćam se u tvoj zagljaj (ako me još želiš primiti).
Molim te, oprosti mi...zbog svega...I, da, još nešto:
Svatko ima san, a ja imam dva:
Prvi sam ostvario i pobijedio pakao droge.
Drugi ću ostvariti kada te ponovno zagrlim...
j'taime
Fabio"
Obrisala sam suzu sa obraza i preklopila pisamce kada sam osjetila topao dah na vratu i najljepši miri na svijetu...
"FABIO"- vrisnula sam iz sveg glasa, okrenmula se na peti i zagrlila ga:FABIJA, ne čudnog, nego jednostavnog i nekako posebnog, i samo mog Fabia.
Post je objavljen 10.01.2007. u 23:16 sati.