
Dostojevski u jednoj noveli govori o jednom mladom čovjeku koji je razočaran zbog bijede u svijetu. Duboko je razočaran što među ljudima ima toliko mržnje, zavisti, ljubomore i ratova. Zbog toga je zaključio, razignirajući nad ovako teškim stanjem svijeta, dokrajčiti svoj život. Jedne večere sjedi u svojoj sobi a pištolj, kojim se želi ubiti, stavio je na stol.
Razmišljajući o zlu svijetu je zaspao. Sanjao je da ga drži neka jaka ruka koja ga nosi na neku drugu planetu. Tamo susreće ljudi koji žive u potpunom miru i skladu. Nema svađe, ne nastaju nikakvi konflikti. Nema ratova, nema krvoprolića. Svatko pazi na drugoga. Vlada krasno stanje kao u raju. Začuđen ovako velikom srećom hoda planetom, ali otkriva nešto strašnoga. Svagdje, gdje je došao, započeše odjednom male razmirice i nesporazumi i brzo prerastaju u konflikte i svađu. Gdje god je došao ljudi se više ne razumiju. Sve ga je ovo uplašilo pa se probudi i vidi da je u svojoj sobi i da na stolu pred njim leži pištolj.
Shvatio je da sva bijeda svijeta, velika nepravda, more krvi i suza, bijeda i patnja počivaju u njegovom srcu. U ljudskom je srcu sva podvojenost i nesreća svijeta.
Svojom malom novelom Dostojevski je htio reći: Bijeda svijeta je bijeda srca. Ratovi počimaju u prkosnom, plašljivom i moći željnom srcu.
„Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega.“
(Jeremija 2,19)
Post je objavljen 19.12.2006. u 00:10 sati.