Kako mi se život samo promijenio u jako kratkom vremenu.... Još nedavno sam mislila da je sve što mi se događa dosegnulo neku najbolju razinu, da nema bolje..Živjela sam mirno, ali ništa mi više nije ni bilo potrebno... Dok se nije pojavilo samo od sebe. Normalno, radi se o osobi... Čak i ne toliko o osobi koliko do toga što je u toj osobi... Toliko toga što me je navelo na to da napustim sve i odem za njom (nisam imala prilike otići za njom fizički ali srcem da) jer je u tako kratkom vremenu postala dio mene... ali jednostavno nije sve tako lako... Toliko me toga dijeli od te osobe, od sve te silne sreće... Ali činjenica da negdje postoji, da osjeća ono što ja osjećam sama je po sebi sreća za mene.... Koliko su kilometri važni kad nađeš osobu za kakvu si mislio da uopće više ne postoji? Oni možda razdvajaju ali ljubav je ta koja spaja. Ovaj put ljubav je jača od daljine. Ludost je to... Svi mi to kažu, ali ja ne mislim tako. ja, zakleti pesimist prvi put u životu u nešto doista vjerujem. Puno sam se puta razočarala u ljude, u mnogo toga, mislila sam da više neću vjerovati nikomu i ničemu a onda se pojavio on... I osjećam se kao da sam dobila nešto što sam cijeli život čekala... Ne trebaju mi više pokloni za rođendan, za Božić, za Uskrs...U svakom trenutku želim samo njega pored sebe i odrekla bi se toliko toga da ga mogu stvoriti pored sebe svaki put kad mi zatreba njegov zagrljaj. Nažalost... to nije moguće. Ali šta da radim- zasad živim s tim i nadam se boljemu... Rekla mi je jedna cura da bi ona stalno plakala da je na mom mjestu, da je tako daleko od nekoga tko joj toliko znači, ali ja ne želim plakati jer suze su znak tuge. A ja definitivno nisam tužna. Možda nekad izvana tako izgledam, ali iznutra sam jako sretna... To je ono što je stvarno važno.
Ovo je očito neka čudna igra sudbine, još jedan dokaz da se treba jako potruditi za sve ono što je vrijedno, ali neka moja teorija je da je sudbina ta koja je samo započela sve to, a mi smo ti koji biramo kako će sve završiti.
Nekad osjećam da me svi osuđuju jer vjerujem u najbolji mogući rasplet cijele te priče, ali opet mislim da je to zato što su ljudi postali isprazni, vjeruju da je dobro samo ono što im se nađe pred nosom, nešto za što im ne treba previše truda... Za mene kažu da živim u zabludi... Ali, baš me briga i da cijeli svijet tako misli.... Ja znam da svoju sreću neću pustiti iz ruku...
Ovaj put nema slika ni imena, za to ima vremena, važno mi je samo da ON zna da se radi o njemu... A zna!
Post je objavljen 28.11.2006. u 01:11 sati.