Jednom u godini sam Krampus, Djed Božičnjak, Isusek i Sveti Nikola. Jednom u godini mogu odglumiti i muškarca. Nekako se svi oni nagruvaju u jednom mjesecu, pa cijeli taj mjesec glumatam. Ne navlačim na sebe crvena odijela, ne keljim brkove i brade, ne stavljam rogove na glavu. Prošetam gradom, zavirim u izloge, nazovem dostavljača igrica. Razvijem neku davno zaboravljenu sliku.
Za ovu ulogu sam potpisala na doživotno. Uživim se u lik već prema tome koji je datum u mjesecu. I koji je lik na redu. Toliko se uživim da i sama počnem vjerovati u njihovo noćno obilaženje, spuštanje niz dimnjake i pregledavanje izglancanih čizmica.
Iako moji klinci već dugo znaju da ta škvadra nema običaj ići noću u pohode, ja se ne dam zbuniti. I dalje ih uvjeravam da Isusek neće dolazit dok njihova soba nije pospremljena, zvonim malenim zvoncem kao znak da je on bio ovdje, šuljam se noću do cipela, tenisica i marti postavljenih na svaki prozor u stanu, skrivam šibe kupljene na povratku s posla i izmišljavam da sam žedna ako me uhvate u noćnom bauljanju na tajnom zadatku.
Oni se prave da mi vjeruju i samo čujem kako navečer šapuću uzbuđeni zbog neizvjesnosti. Dugo u noć neće moći zaspati. Na kraju će i sami, na tren, povjerovati da Sveti Nikola daruje dobru djecu i da tek rođeni Isus može pod naš bor donesti nove sanjke. Nekoliko puta veće od njega samog.
Nekoliko puta u godini sam Zubić Vila. Već po potrebi, kako koji mliječni zub ispada. Čudno je kako će zaboraviti novu jaknu u školi, dati psu friške vode, zadaću na dvadeset sedmoj stranici vježbenice iz matematike, a nikada neće zaboraviti staviti zubić ispod jastuka. I neće zaboraviti pripomenuti kako je mali bijeli pod jastukom. Baš je đeparac potrošen na nove nogometne sličice, na kartu za kino, na Pepsi iz kvartovskog kućana. I dobro da je klimavac baš danas ispao. Deset, dvadeset kuna u zamjenu za otpali zub, odlična je zarada.
Prije sna nazvat će me svojom Vilom. Da slučajno ne zaboravim svoju noćnu misiju. I zaspat će s mislima o ljepotici u blještavo bijeloj haljini sa čarobnim štapićem u ruci.
Ujutro će prvo ruku zavući pod jastuk. Ako slučajno zaboravim uzeti zubić reći će mi da sam smotana. Prebrojat će izgužvane novčanice i baš svaki put biti sretni.
Još bosonogi dotrčat će do mene i zagrliti me. Dobit ću u pusu. Reći će mi: „Hvala ti, Vilo moja“, a ja ću s osmijehom na usnama odjuriti na posao.
Jučer navečer ispala je četvorka dolje desno.
Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno.
Post je objavljen 21.11.2006. u 12:15 sati.