Marketing
V U K O V A R 1991.
Opustite se...zazmirite na trenutak...otvorite oci i dopustite mi da Vam slikovito predocim sjecanja na Vukovar i 1991. godinu...moram napomenuti da mi ne zamjerite na nekim slikama, vjerujte mi samo da sam se zgrazala dok sam ih „skidala“ sa neta...jeste li zaboravili dragi moji Baranjci i oni koji to niste tu prokletu 1991. kada je sve pocelo?? Ako ste zaboravili nije li Vas sramota...znam da moramo zivjeti s tim ljudima, okruzuju nas ali nikad se necu pomiriti s cinjenicom da su nasi ocevi, braca, sestre ginuli da bismo im mi vracali lizajuci guzice onima cijom se krivicom rat dogodio, da bismo vikende provodili u narodnjackim klubovima gdje dere Ceca ili sta je znam vec uz ritmove kojih cajkarosa vrte guzu oni koji su mozda cak ostali bez oca ili nekoga bliznjeg na prvoj crti...ali ovaj post je posvecen Vukovaru, onima koji se sjecaju i onima koji mirne savjesti zive i okoristavaju se drzavom za koju su se nasi ljudi borili i ginuli....nije li sramotno da netko sudi nekome zato sto je stao u obranu svoje domovine,u obranu svoje obitelji..pitam se samo tko ce suditi gosponu Bushu??ali necu ulaziti u tu temu...to cu ostavit za koji drugi put....najmladja zrtva u Vukovaru imala je samo 6mjeseci...mislim da su rijeci nadalje suvisne...slike nek govore za sebe...18. STUDENOGA 1991. godine pao je Vukovar. Prošlo je 15 godina od toga dana, a Vukovar, iako danas slobodan, nikada više nije postao ono što je bio. Stravični prizori koji su se tog ratnog mjeseca studenog prikazivali na svim televizijskim postajama bivše države, ali i šire, kao da su toga dana na trenutak zaustavili vrijeme.
Sinisa Glavasevic
PRIČA O ZAGRLJAJU
Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.
I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezda zagrlili.
I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
(post je sa namjerom objavljen ranije uoci 18.11.)
Post je objavljen 16.11.2006. u 23:45 sati.