Marketing
svako novo razočaranje je ujedno i korak naprijed
polako sam „procijenila štetu“ koju sam prouzročila sebi i drugima i sad polako krećem dalje, ispravljat te greške kolko mogu… neke se stvari ne mogu popraviti, ali može se probat izvuć najbolje iz njih…sve je to put prema nekom miru…imam osjećaj da mi se bar jedan stari prijatelj vratio u život i već je to lijep korak naprijed... :)
ja sam još uvijek tu, hodam po istoj cesti… mijenjam se, odrastam, polako sazrijevam..pokušavam se nosit sa svojim "pubertetskim ispadima", a istovremeno težim napretku...
ali ipak, iznutra se stalno osjećam ista…ista ona duša od pješčanika, prve školske torbe, onih prvih dječjih ljubavi, pa i ovih malo ozbiljnijih…razočaranja i oduševljenja, uspona i padova…ne znam šta me čeka sutra, ni preksutra, ni dan poslije…
U zadnje vrijeme promjena je jedina stalna stvar koja me prati…iz dana u dan…
I sve se više čudim toj prokletoj životinji zvanoj čovjek…
Ma kakva životinja…jeste li ikad vidjeli psa koji jedan dan poslušno i s ljubavlju prati svog gospodara,
njegov je najbolji prijatelj,
a drugi dan prođe kraj njega bez ijednog pogleda, znaka zanimanja…?!
Ne, čak ni životinje nisu takve…ljudi jesu…
Ljudi su ti koji su u stanju u jednom trenutku odbaciti i zaboraviti sve što je nekad bilo najvažnije, prekršiti vlastita pravila, razočarati…
Sve što ovisi o čovjekovoj pouzdanosti je nepouzdano…običan Murphyjev zakon…ali savršeno istinit…
Čovjek je samo velika relativnost, a njegov život je splet slučajnosti,
vjerojatnosti, nasumično izabranih mjesta, vremena, osoba i događaja…
ništa više od toga…
Nemoguće je predvidjeti sve što ti čak i tvoji najvjerniji prijatelji spremaju sutra…
a granica između povjerenja i naivnosti je toliko tanka da je nekad teško raspoznati postoji li uopće…
Kako znati je li ruka pružena prema tebi tu da ti pomogne ili da te povuče u ponor?!
Što kad ono u što najčvršće vjeruješ otpuše prvi vihor?!
Prijateljstvo…nekad sjajan i veličanstven Titanic kojim smo plovili kroz naše mlade živote…danas brod koji tone…uskoro hrđava olupina na kojoj se više ne prepoznaje nekadašnji sjaj…
Što se to dogodi da se oni koji oduvijek streme visinama odjednom spuste na samo dno?!
Možda je tako najlakše..s dna se bar ne može pasti…
Ali treba sačuvati samopoštovanja, dostojanstva…i prokletog ponosa…
Za čime žaliti?!
Svako novo razočaranje je ujedno i korak naprijed…
Ideali postoje zato da nam se sruše pred očima. Jedino dobro što iz toga proizlazi je iskustvo…
Jedan dan kao prst i nokat, drugi dan samo veliki luk zaobilaženja i pognuta glava…na to ćemo spasti dragi prijatelji…
Post je objavljen 11.11.2006. u 13:14 sati.