Marketing
Put (Nihat Krupic)
U Huseinovom životu mnogo toga je ličilo dobro izrežiranoj komediji. Za datum rođenja nije znao ali godina je bila ista kada je Musolini došao na vlast u Italiji, mjesto, tiho rudarsko seoce kraj Sane, gdje ljudi znaju šta je biti pod zemljom dva dana, kretanje u mejtaf i školu, njemački upad u Poljsku a prestanak školovanja kada je Tito rekao NE Staljinu.
Pratio ga je glas nemirnog dijeteta i kasnije velikog zavodnika. Gdje je Husein dolazio momci su dobro pazili na svoje cure, jer se teško moglo odoliti Huseinovim plavim očima i britkim jezikom koji je razoružavao sve djevojačke odbrambene linije. Oženio se mlad, dobio sina i preko noći nestao, ostavljajući mladu sa dijetetom u porodičnoj kući sa ostarjelim roditeljima. Mlada je čekala skoro dvije godine i kada se Husein nije vratio otišla svojima nazad.U međuvremenu Husein je lutao od grada do grada, radio građevinske poslove, bekrijo, dok se nakon deset godina takvog života nije zamorio pa oženio petnaest godina mlađu Zumru, napravio lijepu porodičnu kuću u Blagaju kod Bosanskog Novog i primirio se dobro po rođenju trećeg dijeteta. Život mu se sveo na rad čitave sedmice u novskoj građevinskoj organizaciji a preko nedelje privatno, tako da je obezbjedio familiji i sebi pristojan život.
Pred samu agresiju na Bosnu, Husein se penzionisao.
I to je prokomentarisao na njemu poznat način:
“ Moj radni vijek je trajao izgleda kao ova socijalistička Jugoslavija”.
Počeli su srpski mitinzi, mobilisanje, pa rat u Sloveniji, i u Hrvatskoj, kada Husein iznenadno odlučuje da sa familijom izbjegne put Njemačke. Noć poslije prelaska Save kod Šamca, srušiše i zadnji most koji je povezivao Bosnu i Hrvatsku.
U Bosni nastupi najveća tragedija u istoriji ove zemlje a Husein posta muhadžer u jednom selu kod Hanovera. Poslije 6 mjeseci Huseina i Zumru napustiše djeca, odoše za Ameriku, dok njih dvoje preuze stariji njemački bračni par u svoju kuću. Sve u svemu nije bilo loše, međutim Husein i Zumra su počeli da gube na kilaži jer su domaćini samo dvaput dnevno jeli a i to u manjim porcijama. Trpio je to Husein neko vrijeme dok ga glad nije natjerala da podukradom ide u trgovinu i kupuje sebi i Zumri malo jače obroke.
Poslije skoro pola godine, nestade i ušteđevine a Njemačka se napuni stotinama hiljada muhadžira iz Bosne. Odjednom pođoše Huseina i Zumru obilaziti neke dvije žene sa mahramama na glavama, donoseći im tanke knjižice napučene slikama nasmijanih i sretnih vjernika ispod bremenitih voćnjaka i žutih pšeničnihj polja. Huseina i nisu baš interesovale te slikovnice nego pune kese namirnica koji su oni donosili sa sobom te redovne večere koje su se održavale u jednoj dugačkoj kući, zatamnjenih prozora, uvijek subotom naveče. Prošlo je tako i pet mjeseci kada su te žene počele da pričaju kako ih je nova vjera spasila od sve nesreće i tuge, te kako su postale veoma sretne od kako su postale Jehovi svjedoci. Tada su im prvi put rekli da bi Husein i Zumra trebali razmisliti o prelasku na novu vjeru. Husein je i to prokomentarisao na svoj karakterističan način:
“Pogledajte mene, ja sam se rodio kao musliman, dali mi ime Husein, ko Sadamu i opet kao takav nisam dobar jer se ne molim svom Bogu, a možete tek misliti kako bi bio loš Jehov svjedok. A i ne ide, brate, Husein, pa svjedok, ne ide. Ne volim svjedočiti nikom”.
Dvije žene su to primile mirno i otišle. Poslije sedam dana se jedna od njih navrati sa pozivnicom za veliku svečanost u sljedeću subotu.
Dođe i subota predveče. Obukoše se Husein i Zumra najfinije šo su mogli, spremajući se za još jednu obilnu trpezu. Dođoše pred onu kuću i vidješe kako je sve okićeno već od ulaza, dok su u vrhu dvorane postavljeni počasni stolovi. Skoro neprimjetno ih domaćini dovedoše do pročelja gdje su sjedili još pet parova iz Bosne, uglavnom mješovitih bračnih partnera. Pođe ceremonija. Zatvoriše se vrata i prozori. Nastade skoro polumrak. Za binu izađe poveći čovjek koji je imao neku lentu preko ramena i bokova. Ta lenta je bila ukrašena nekim ordenjima i to nasmija Huseina jer se sjeti kako je nekoliko noći prije vidio Tuđmana na televiziji sa sličnom lentom u bijelom maršalskom odijelu.
I za čudo ,taj ugojeni gospodin na Huseinovom maternjem jeziku reče da su se okupili ovdje da na svečan način prime u svoje redove novu braću i sestre iz bivše Jugoslavije.
U tom momentu se sva sala okrenu pred Huseinovim očima i stolica se pođe ljuljati pod njim.Tijelo mu se oduze i odjednom se pred očima stvori slika iz ranog djetinjstva.
Sjedio je u mejtafu sa ostalom seoskom djecom i ponavljao naglas suru Kafirun za hodžom, koji je ustajao sa vremena na vrijeme i pogledavao vani na prelijepi bosanski seoski pejzaž.
“Bismillahi rrahmani rrahim”-
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
“Kul ja ejjuhel kafirun.-
Reci: “O Vi nevjernici,
La e’abudu ma ta’budun.-
Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate
Ve la entum abidune ma e’abud-
A ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam
Ve la ene abidun ma0 abedutum –
Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali
Ve la entum’abidune ma e’abud. –
A i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam
Lekum dinukum ve lije din.” –
Vama ---vaša vjera, meni ---moja!
Vama vaša vjera, meni moja, bubnjalo je u Huseinovoj glavi dok ga ne trže Zumra za ruku i reče:
“ Huseine, zovu te za binu”.
Dođe Husein sebi, pogleda Zumru, zgrabi je za ruku i povika:
“Otvaraj vrata, hoću zraka, gušim se.”
Skupa sa ženom dotrča do izlaza, okrenu se u zabezeknutu masu svijeta i tiho izusti :
“Vama vaša vjera, meni moja.”
Poslije ovoga događaja u Huseinovom životu sve se uozbilji i posta drugačije. Srećom po njega, ne prođe dugo a bosanska Armija oslobodi Sanski Most i Husein se spakova sa Zumrom, pa nazad u Bosnu.
Danas Huseina možete naći često u sanskoj džamiji među prvima u safu, a u pauzi između namaza kada pođe šala između džematlija obavezno ga pitaju:
“Huseine, gdje si prije bio”?,
On isto tako odgovara: “Bio sam tu blizu, međutim umjesto prečice, napravi ja poveliku turneju, srete neke svjedoke i opet dođe nazad među vas, gdje mi je uvijek mjesto bilo.
Ko bi rekao da sam istinu o sebi našao u stranoj zemlji i među tuđim ljudima!!!”
Post je objavljen 31.10.2006. u 08:31 sati.