Ponekad danima ne izustim ni rijeci..
I ne mislim . Ne cinim nista.
Samo sam jos tijelo..
Cudno je kako se cijeli zivot mora ostati u jednom te istom tijelu..
Ali,bar ne umirem..
Bila sam potpuno izgubljena u tom hldnom..
nistavilu bez pocetka i kraja..
Ponekad je bilo neizdrzivo..
Tada naviru sjecanja..
I sve je opet tu.
I hladnoca i cudnovate, bezbojne sjene..
ogoljelo drvece i njihove oci.
I ta tisina sto je osjecam gotovo
do boli...
Katkada pokusavam otkriti..
kada i zasto..
je sve to zapocelo..
Ponekad satima placem,a onda
mi se opet sve cini smijesnim..
Padala sam u bezoblicno,mracno NISTA
koje kao da nije imalo kraja
Ali nije me boljelo..
Jednostavno sam padala,padala i padala..
Izdaleka me je netko dozivao.
Onda je zavladao mir i ja sam zaspala..
Post je objavljen 29.10.2006. u 13:38 sati.