Povijest se ponavlja, žrtve mijenjaju, Sotona uživa: zgrada u Glini gdje je u doba Domovinskog rata bio logor za zarobljene Hrvata.
Najavio sam prošle subote, kao jednu od tema koje spremam, komentar feljtona kojeg upravo, u nastavcima, objavljuje milo mi i blisko kleronacionalističko glasilo Glas koncila (imenovano po Drugom vatikanskom koncilu, a parola je "Novo lice crkve" ali duhovno u vremenu znatno prije njega!), na temu himbenih objeda da su Hrvatine katolici iz dičnog ustaškog pokreta navodno poubijali neke Srbe u Glini, ljeti 1941., u pravoslavnoj crkvi, koju su spalili (Naslov je: "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" - povijesni događaj ili mit). Sada objavljujem prvi dio teksta o tome. Bit će još dva djela, koja ću objaviti u slijedeći utorak i četvrtak.
Nakon toga, u subotu 4. studenoga, počinjem objavljivati najavljenu Priču dobrog razbojnika: ispovijed, iz prve ruke, onog "razbojnika" koji je s Isusom bio razapet, i kojem je moj Brat obećao: "Još danas bit ćeš sa mnom u raju!" Ići će u više nastavaka. Bit će vjerujem ta priča iz povijesti divljeg plemena Hebreja za većinu uzbudljivija nego dosadna međusobna klanja divljih plemena Balkana!
Zašto se uopće Sotona takvom temom bavi? Biskupi i katolički novinari, a osobito oni koji tako divno i inventivno spajaju klerikalizam i nacionalizam, moji su dobri prijatelji i suradnici! Ali, eto, Sotona, pobunjenik, u sebi podjeljen, buni se i protiv sebe samog, protiv svojih djela i slugu svojih!
Ja, Sotona, ne mogu pobjeći svojoj sudbi, da budem u sebi podijeljena. (Luka 11:18; Matej 3:26)
(Citat iz teksta "Isus, mladi griješnik" , u kojem sam pisao o Njegovoj griješnoj mladosti, i svojoj ljubavi prema Njemu.)
Prije nekoliko dana, u Udbini je položen kamen temeljac za Crkvu Hrvatskih Mučenika. I govorilo se o "tegobnoj povijesti čitave Hrvatske", i govorilo se o "Tuđmanovoj ideji Hrvatske", govorilo se o "mučenicima za Hrvatsku", i predložilo se da se u Hrvatskoj uvede Dan Hrvatskih Mučenika.
Da, govorio je kardinal Bozanić o dobroti, ljubavi, miru i pravdi; govorio je i o zajedništvu sa svima, sa kojima živimo na ovim prostorima. (A ono što je zanimljivo: u tekstu koji je objavljen u tiskanom Bezgrešnjaku 10. rujna tih riječi nema! Izbačene su, kao nevažne, čak nezgodne možda, kako su i samog papu Ivana Pavla II svojedobno cenzurirali!)
Ali je li to sve? Je li to dovoljno?
A ako netko, recimo, predloži da se u Hrvatskoj obilježi spomen na tegobnu povijest Srbije i obilježi Dan Srpskih mučenika? Pa, samo Lucifer može doći na tako suludu ideju, zar ne?
Citiram mojeg Bracu:
Čuli ste da je rečeno: Ljubi svojega bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje, molite se za one koji vas progone.
Povodom toga teksta vrlo je zanimljiv bio odgovor jedne hrvatske katoličke djeve, koja se potpisivala sa J-J P (eh, imali smo vezu kratku i strasnu, a onda se izgubila negdje u cyberspaceu...). Ilustracija načina razmšljanja, koja i u feljtonu o kojem je riječ, do izražaja dolazi.
jaaaaaaaaaaaadan, čime se ti pucaš. (...) aj se ličit, a ja ču molit Boga za te, da te preobrati. (...) Ja sam kćer Božja. (...) Da, treba ljubiti svoje neprijatelje- ma koliko je teško- i sigurno treba mnogo vremena, ali polako, di je priša. (...) Možda je bilo ljudi, pri tome mislim nevinu djecu koja su poginula u ratu (možda slučajno, ne namjerno) njima neka Srbi odaju koje god oće počasti, zašto ne. Mislim da to mi ne moramo, jer to nije naš svit.
Dakle, o rečenom feljtonu: autor je novinar Tomislav Vuković, a počeo je izlaziti u Glasu koncila još 27. kolovoza. Autor bavi događajem, koji se (navodno) dogodio ljeti 1941. godine, kada su ustaše, u pohodu "etničkog čišćenja" (genocida, pokolja) protiv srpskog življa na Baniji (Banovini), (navodno) stjerali nekoliko stotina (ili čak više od tisuću, po nekim navodima) ljudi u pravoslavnu crkvu u Glini i sve ih pobili. Samo je jedan (navodno) ostao živ.
U prvom nastavku feljtona, autor opsežno polemizira protiv onih koji zločine "preuveličavaju". Najavljuje "smireno i argumentirano utvrđivanje povijesne istine". U drugom nastavku, navodi niz "poznatih povijesnih vrela" i bez mnogo diskusije odbacuje ih, podrazumijevajući da se radi o komunističkim antihrvatskim izmišljotinama. Mnoštvo zaključaka u literaturi na tu temu je, po njemu, "ne samo problematično nego i znanstveno neodrživo". Pa ipak, priznaje:
Neosporiva je povijesna činjenica da su se zločini i u svibnju i u srpnju 1941. nad Srbima dogodili u okolici Gline.
Ali nije istina, dodaje odmah, da nisu bili ničim izazvani: bila je to odmazda zbog četničkih/partizanskih napada! Srbi su naravno počeli prvi, i ako su dečki u osvetničkom pohodu (istrebljivanju srpskih sela) nakon toga malčice i pretjerali, nema veze, to nije naš svit! Ne pada mu na pamet da dovede u pitanje načelo odmazde, za razliku recimo od one komunjare kardinala Franje Kuharića, koji je tamo davno, u doba kada su Hrvati rat zvali nametnutim i krvavim, isticao kako je blasfemija reći "Tko se ne osveti, taj se ne posveti", jer je to načelo sotonsko a ne Kristovo, pa je dobio i primjereni odgovor iz Hercegovine: "Što ti pope tu nama sereš!"
No dakle, to što se neosporno jest događalo, i nije tako bitno, kaže naš dični autor, kojem glasilo crkve katoličke toliko prostora daje. U trećem nastavku prelazi Vuković na događaj koji se (navodno) dogodio nešto kasnije, početkom kolovoza. Postoje, navodi, neke nejasnoće oko točnog datuma kada se to dogodilo; pa s obzirom da taj datum nije posve nedvosmisleno utvrđen, rađaju se "šokantne i stravične" sumnje. Zaključuje da enigma oko datuma upućuje na zaključak da je pokolj u crkvi "jednostavno izmišljen"!
U slijedećim nastavcima, druge neke nejasnoće koje postoje u prikazima detalja pokolja, osobito u iskazu jedinog preživjelog Milana Jednaka, potkrijepljuju, smatra, tu tvrdnju: sve je, od početka do kraja, gola laž! Ukazuje na "napuhavanja" broja žrtava, što se svakako događalo, i to mu je dovoljno da zaključi: sve je laž, uopće nitko nije bio ubijen!
U nastavku (u utorak) šire ću pisati o tome što se sve u ono doba na tom području događalo.
E, usput, pitat ćete, pa zar ja tako jako volim Srbe? O, da! Pisah u jednom članku, onako usput:
Srbi su započeli 20. stoljeće tako, što su u samo šest godina (1912-1918) bili pobjedici u tri rata. Pa je mala, zaostala, provincijska Srbija (nešto kao danas Moldova) postala prava imperija. I onda im manija veličina udarila u glavu. i posve poludjeli. Pa su na kraju završili 20.stoljeće porazom u tri rata 1991-1999. (ne računajući Sloveniju). Ali još nisu izvukli pouku. Moji ljudi!
Što ne znači, naravno, da su mi 'rvati manje mili!