Da li na Kreti žive Kreteni?
Idemo na Kretu, s B razredom. Ajde, nije loše. Priča Ševa da je super na Kreti, prvi kokteli su besplatni, jupi. Siguran sam da ću uživati. Mislim, nemre biti loše, ideš negdje s ludom ekipom iz razreda na 5-6 dana i samo se zajebavaš. Mogućnost dosade je minimalna.
Enivej. Od sad dišem u ritmu internacionale, hehehe. Imam najbolju sestru na svijetu, koja jedina na ovom svijetu neš' suvislo i meni zanimljivo priča. Uz Mislava i Čumandrinih priče naravno. Stvarno mi je u stanju popraviti dan. Ah da, ponovno pročitah ''Sunčanu stranu radijatora'' (mislim da je to negdje 4. put) , ne kužim kak Rvati više vole Pervana, Našu malu kliniku i sl. Pa to je tako lame. Pervan je već davno izvan forme, a NMK je oduvijek bila smeće na kub. Ah, ponovno moja isfrustriranost našim Hrvackim društvom (da, svjestan sam da se ne piše Hrvackim, no dal' se piše iz- ili isfrustriranost?) . Trebao bih početi učiti, no neda mi se. Ah, letargija, mrzim taj filing.
U zadnje vrijeme ne pamtim nikakve snove, bed, a siguran sam da sam zanimljive snove snio (kako sluzavo).
POPOVIĆU NA PLOČU! (najčešća rečenica profesorice Vitas u osnovnoj)
Ah, dobri stari dani. Fakat je dobro imati 14 godina. Zajebavati se, i imati pravo na milijun pogrešaka. Mislim, i sad imam pravo na greške, ali ne kao prije. Što smo stariji to manje grešaka smijemo raditi, pa tako do penzije, kad smo ponovno slobodni raditi ono što želimo, no ne možemo. Stari smo, umorni, bijesni. No tko smo mi da se žalimo?Dok god imamo krov nad glavom i ručak na stolu super živimo. Neki potrate cijeli život juereći za novcem. Bitno je raditi ono s čim si zadovoljan i gdje se ugodno osjećaš. Ostalo će doći samo od sebe.
Sad već zvučim kao srednjovječni čovjek koji je prošao kroz svašta. Zato me ispričajte, vratit ću se u svoj kostim Svena Popovića i nastaviti živjeti onako kako sam i prije živio. Zavidite mi, jer ja sam sretan (i jer imam super sestru)...
I zato jer sam iz Utrina, kraljevstva na jugu, kvarta pobratima s Zapruđem i Središćem. I zato jer mi je stari kralj Utrina, ha! Stvarno bih jednog dana mogao objaviti povijest kvartova koju imam zapisanu na blogu. E da, ali do tada...
Toliko o inspiraciji. Mislim da je ta INSPIRACIJA samo priča za klince. Kad pišeš, pišeš, nikakva inspiracija ti nemre pomoći ni odmoći. To je samo za ljenčine. Tako, ispričajte me, danas se osjećam lijeno.
Sada svi čekate odgovor na pitanje koje vidite u naslovu. E pa pročitajte istoimenu knjigu, ili pogledajte Bladerunnera, odgovor nećete saznati...
Hah, da, drži me neki pozitivni filing. Napisah čak i dvije pjesme za bend, a kapacitet mi je jedna mjesečno inače. To nije dobro, naplata će doći. Muza će me napustiti uskoro, pa će mi i karma biti u kurcu. Mislim, nisam pesimist, no to je taj kozmički zakon, sve se vraća seve se plaća, sila teže svijetom vlada.
Kako sam kontradiktoran. Maloprije govorim kako je inspiracija za ljenčine, a par redova iznad govorim o svojoj Muzi. Whatever... Inače, možda ste primjetili, boje iščezavaju iz Zagreba. Sve postaje neka nijansa sive. I ne samo kod zgrada, neba, već i kod ljudi, a pritom ne mislim na odjeću ili kosu.
E da, hvala na dizajnu Člaf...
Are you going to Scarborough fair?
Ja ne idem u svakom slučaju. Naime, Scarborough Fair je srednjovjekovna balada koja se obično pjeva u duetu, gdje prvo žena zadaje tipu nemoguće zadatke kako bi dokazao da je voli, a onda obrnuto. Zašto vam to govorim? Jer prolazim patnje mladog pedera Werthera stalno i u svakom trenutku? Na to ste se već trebali naviknuti, jer: '' nesretno zaljubljen '' spada u opis moje profesije. A moja profesija je? Mind your own business. Još vam nisam dao odgovor na pitanje zašto spominjem tu baladu. E pa, tak. Petar Pan Sindrom i Gladius zajedno će napraviti obradu pod mojom inicijativom.
As I face the sun I cast no shadow...
Da napokon riješimo stvar mog ega i takozvane arogancije. Naime, mog prijatelje Kuffnera i mene često osuđuju zbog neke prepotencije. Ne kuže da kad glumimo utrinjske plemiće da je to teški autosarkazam, jer glumimo ono kaj nikad nećemo biti. No ispod te glume probija se naš neslomljiv ponos, ponos koji neda da hodamo bez nade u ovom sivom gradu na sivoj rijeci. Jer mi ne živimo u Zagrebu kojem vi živite. U Zagrebu u kojem se ljudi klade, slušaju cajke, ubijaju, umiru, žive na ulici. Naš Zagreb je nešto sasvim drugo. Utrine i Zapruđe čine našu osobnu Arkadiju, gdje je svaka zgrada nekakvo velebno zdanje iz Tolkienovskog svijeta. Gdje je moja zgrada kraljevska palača, Kuffnerova zgrada veliki sjeverni bedem, svako igralište je bojište na kojem su mnogi ostavili svoje živote. Naš Zagreb nije sivi grad na sivoj rijeci, on je velebni Minas Tirith na azurno plavoj rijeci kojom plove ribarske barke. Svaka ulica, svaki park, svaka zgrada, svaka klupica ima nešto romantično i fantastično u sebi. Nemojte gledati svijet u crno-bijelom filmu, nađiti i vi svoju osobnu Arkadiju...
Vraćam se u oblik Motorcycle Boy-a, tak nemrem upasti u depru, zato, excuse me, idem biti sretan...
Post je objavljen 23.10.2006. u 20:40 sati.