Pregled posta

Niko Pavlović, glumac, sad ravnatelj Komedije

OSNOVNI PODACI
ime: Niko
prezime: Pavlović
spol: muško
datum rođenja:09.VIII.1949 u Trebizatu
zanimanje: ravnatelj Komedije
trenutno prebivalište: Zagreb
posao :Gradsko kazaliste Komedija, Kaptol 9, 10000 Zagreb, tel. 01/48-14-566; fax 01/48-14-684

Film i TV:
Vila Orhideja (1988)
Terevenka (1987) (TV)
Ludi dani (1977)

_______________________________________
Vijenac

Niko Pavlović, ravnatelj Gradskoga kazališta Komedija
Mali div glazbenoga kazališta


S ravnateljem Gradskog kazališta Komedija Nikom Pavlovićem razgovarali smo o planovima i problemima toga iznimno uspješna kazališta.

Kakva je vaša vizija iskoristivosti jarunske pozornice, na kojoj ste postavili već nekoliko predstava?
— Jarunska pozornica koju smo mi pokrenuli nova je kulturna ponuda u Zagrebu, nešto što bi moglo biti osnovica pravog zagrebačkog ljetnog festivala kao što je to festival Križanke u Ljubljani, atraktivnosti kakvu ima pulska Arena. Kazalište Komedija sada je nažalost, odnosno na radost Zagrepčana, jedino tamo. Međutim, naše su ambicije sasvim drukčije. Mi želimo da Komedija bude temelj mnogo veće manifestacije, da ona bude nositelj i organizator većeg programa, u kojem bi sudjelovala i sa svojim predstavama. Naša je ambicija i želja da se Jarunfest proširi na barem mjesec dana i da ima relevantne predstave iz svijeta.
Kako je nastala jarunska pozornica?
— Imamo divnu pozornicu koju smo napravili improviziranjem, s dvanaest uvezanih vojnih pontona ispunjenih građom. Ta je pozornica prvoklasna, na njoj se i balet igra bez problema. Mi smo sve to napravili uz pomoć naših suorganizatora, a to su: Jarun, Hrvatske šume, Hrvatska vojska te Turistička zajednica Grada Zagreba, koja u Jarunfestu financijski sudjeluje sve ove godine, nekad manje, a nekad više, pomažući u organizaciji sama festivala. Jasno, Komedija i Jarun temeljni su u cijeloj priči.

Kakav je suživot kulturnih sa sportskim manifestacijama na Jarunu?
— Jarun unatoč veliku interesu za održavanje sportskih priredbi uspijeva naći termine za nas. Mislim da je tamo dobro napravljena fuzija kulturnih i sportskih projekata na Jarunu, i da je stvoreno nešto što privlači publiku. Budući da je ta staza ponajprije sportski objekt, mi se pokušavamo maksimalno prilagoditi sportskim zahtjevima. Za sada u tome uspijevamo i nadamo se da će se naći trajnije rješenje u korist ovoga grada, jer građani su svojim dolascima tamo potvrdili potrebu postojanja jednoga teatra.

Koliko gledatelja po pojedinoj predstavi smatrate uspjehom?
– Kada mi kažemo da smo propali prošle godine na Jarunu, onda vidite da je na svakoj predstavi bilo prosječno sedamsto pedeset do osamsto gledatelja. Netko to može smatrati fantastičnim, ali Komedija, tj. Jarunfest, ne. Uništilo nas je vrijeme, prošle nas je godine kiša dotukla. Radi Olimpijade i veslačkih treninga bili smo prisiljeni ići nešto ranije s Jarunfestom, već u šestom mjesecu, ali unatoč kiši imali smo spomenuti broj gledatelja na predstavi.
Kako vidite moguću suradnju s festivalom na Križankama?
— Jarunfest može postati spona za međunarodnu suradnju. Nama se već nudi takva varijanta. Križanke su stari suradnici, oni vjeruju u potencijale našega kazališta. Mi smo i ove godine pozvani. Lani je bio pozvan Gubec beg, preklani su bili pozvani Kosa i Jesus Christ Superstar, ove godine idemo sa Chicagom. Oni hoće cijelu Sloveniju pokriti Chicagom, predstava ih je oduševila. Na konferenciji za tisak u Ljubljani za Križanke gospodin Brlek, direktor festivala, rekao je da dolaze Zagrepčani čiji je Chicago dva puta bolji od brodvejskoga, koji je gledao prije mjesec dana. U zanatskom smislu to znači da je naša kuća došla na razinu koju će njoj samoj biti teško slijediti u budućnosti. Moramo odgovarati na izazove koje smo sami sebi zadali.
Zašto imate premijere dva mjuzikla u vrlo kratku razdoblju?
— Stjecajem okolnosti. Premijera mjuzikla Skidajte se do kraja ili Full Monty, koji mnogi gledatelji znaju po filmu, trebao je biti prije više od dva mjeseca, međutim nismo na vrijeme dobili prava i zato smo s premijerom otišli u sam kraj sezone, što nama uopće ne odgovara. Skratio nam je vrijeme do premijere mjuzikla Aida. Prije nego što je gledao Chicago, Brlek nas je pitao što će nam Chicago, jer je čuo da radimo Aidu koju smatra fantastičnom. Mi tako izlazimo s dvama velikim projektima u isto vrijeme, ali Aida je ipak na Jarunu, dok Full Monty neće biti na Jarunu. Gostovat ćemo vjerojatno i u Opatiji s Aidom, a na jesen će se Aida izvoditi u zgradi Komedije. Priznajem, to će biti poprilična gužva, ali gužva kvalitetne sezone. Dakle, od mjuzikala nudimo Mali dućan strave, Full Monty, Aidu, Chicago i Piaff, sve na jednoj pozornici. To ni mnogi veliki gradovi nemaju. Kao čovjek koji ima informacije gdje se što događa mislim da je to fenomen.

Predstave kao što su Chicago traže mnogo ljudi. Koliki vam je ansambl i koliko morate angažirati vanjskih suradnika?
— Mi smo prividno mali teatar. Svojevremeno su došli neki stranci u posjet kazalištu i gledali kako zavšava jedna opereta i čudili se od kuda svi ti ljudi izlaze. U svim našim mjuziklima sudjeluje mnogo ljudi. Kazalište Komedija najveći je gradski teatar, mi imamo najviše stalno zaposlenih, trenutno je to sto šezdeset i osam radnih mjesta. Osnovna je potreba po sistematizaciji za kuću dvjesto, a kazalište Komedija tijekom godine surađuje s više od šesto ljudi. Godišnje kroz kuću prolazi oko sedamsto pedeset ljudi, a to je golema brojka. To su doista velike predstave. Činimo se malenima, jer nam je zgrada mala, ali produkcijski smo veliki. Osim ansambla imamo brojne goste pjevače, baletne ansamble, škole, studente, koji pomažu u tehnici...To su sve timovi ljudi koji nisu stalno zaposleni u kazalištu.
Kako ste započeli suradnju s Igorom Barbarićem? Postaje li on svojevrstan kućni koreograf?
– Igor Barbarić pravo je otkriće. Njegov prvi uradak, koreografiju Priče sa zapadne strane, vidjeli smo u HNK. Bila je to predstava za koju se i danas pitam zašto je uopće igrala u HNK, i to u šest izvedbi, ali to je druga priča. Tamo smo otkrili Igora Barbarića, tamo je naš Đani Stipaničev nastupao u glavnoj ulozi i drago mi je što su s našim snagama morali rješavati svoje zamisli. Igora smo zapazili i na preporuku naše balerine Tine Vrtar, koja me uputila da pozornost usmjerim prema njemu. Kada sam rekao Dori Ruždjak da bi trebala raditi Chicago, ona se jako razveselila, a dok smo dogovarali audicije i skupljali suradnike vrtjelo se nekoliko imena, a iskrsnuo je Igor, koji je bio zainteresiran. Odmah smo se dogovorili i on se pokazao kao apsolutno osvježenje. Na neki ga način smatram članom ansambla, iako formalno on jest vanjski suradnik. Imamo cijelu skupinu ljudi koji su vanjski suradnici, a nekako su dio kuće. Stalno zaposlenje jest problem, jer to moram rješavati na drugoj razini. Otvorenih mjesta nema, pa moramo povećanje tražiti od vlasnika. Imamo cijeli suradnički kadar da bismo ostvarili ovakvu produkciju koju imamo, od pjevača Ervina Baučića, Nikite, Hane Hegedušić, plesača, dizajnera, svirača...

Tko vam je sada kućni koreograf?
— Nemamo ga. Teoretski imamo otvoreno radno mjesto, ali nemamo ga pravo popuniti. U sistematizaciji imamo radno mjesto i za koreografa i scenografa i kostimografa i dramaturga, ali ako imate sto šezdeset radnih mjesta, nemate manevarskog prostora i morate misliti što vam je prioritet.
Po pitanju scenografa u mjuziklima najviše se oslanjate na Ivu Knezovića...

— Mirjana Zagorec i Ivo Knezović naši su glavni scenografi. Knezović je radio u HNK, neko vrijeme kao asistent gospođi Jeričević, ali je punu afirmaciju ostvario s mjuziklom Jesus Christ Superstar.

Koliko ljudi dolazi na vaše audicije?

— Po dvjesto ljudi dolazi na naše audicije, i dobivamo krasne rezultate. S audicijama za Kosu učvrstili smo praksu takvog pronalaženja suradnika i dobili povjerenje velikog broja ljudi koji uglavnom stoje u sjeni, ali ima silno nadarenih suradnika. Oduševljen sam time koliko nam se mladih ljudi priključilo na tim projektima. Čak se i Ervin Baučić pojavio na audiciji za Jesus Christ Superstar. Sve su to ljudi koji su kod nas našli svoje mjesto i stekli profesionalnu sigurnost. Pitanje je da li bi je stekli da nije bilo takvih izazova.

Što im osim prilike kazalište nudi, hoćete li pokrenuti neke zahtjeve prema Gradu da otvorite ta mjesta?

— Mi njima za njihov posao dajemo honorar, što je važno. Naravno, nažalost on nekada stiže i neredovitije.

Kako financijski izdržavate takvu produkciju i dobijate li dovoljnu financijsku potporu Grada?

— Kazalište Komedija prati se kao pandan dramskom kazalištu bez obzira na ovu produkciju mjuzikala, koja je u najmanju ruku vrlo zahtjevna, pri čemu ne želim govoriti o kvaliteti, jer se u nju uvjere svi oni koji gledaju, od kritike do publike. Oni nas tretiraju kao komično kazalište, a DK Gavella kao dramsko kazalište i u takvu načinu financiranja daju nam približno isti novac.

Kako ocjenjujete percepciju kazališta Komedija tijekom povijesti i danas?

— Kazalište Komedija nije bilo nikada miljenik Grada, odnosno nije na pravi način valorizirano u našem gradu. Ono je ipak miljenik publike, koja je uvijek smatrala Komediju najzagrebačkijim kazalištem, pa i gospodskim u vrijeme kada se opereta više radila. Komedija je uvijek imala građanski štih i kroz tu operetu i repertoar koji je igrala, ali nikada nije bila financijski poduprta kao glazbeno kazalište. Mi godinama guramo velike projekte i ideje da se gradi nova zgrada kazališta, jer Zagreb za njom ima potrebu. U Lisinskom smo odigrali više od četiristo osamdeset predstava.

Stječe se dojam da ste mogli i više da ste dobili više termina...
— Jasno da bismo mogli. Mi smo jedini teatar u gradu koji to može i čvrsto stojim iza tvrdnje da ako se napravi nova glazbenoscenska pozornica, što je nužda za ovakav grad, tu kuću možemo opsluživati prvenstveno mi. To bi bio pandan ljubljanskom Cankarjevom domu ili Sava centru u Beogradu, a ovdje bi trebalo napraviti jedan veliki, moderni teatar s tisuću i petsto mjesta. Kazalište Komedija na osnovi repertoara koji radi, a i koji u budućnosti može ponuditi, a i na osnovi kadra koji ima i bez obzira na sistematizaciju radnih mjesta angažira, školuje i organizira, kadar je odgovoriti takvu izazovu. Zagreb se na području mjuzikla kao prava srednjoeuropska metropola nema čega stidjeti. To je ono što mi možemo ponuditi kao perspektivu, projekciju, to je pravo glazbeno kazalište. Kroz to se može ponuditi i Jarunfest, jer to može biti veliki ljetni festival.
Nama Križanke nude suradnju i na gostujućim projektima. Dolazi im Boljšoj teatar, koji se čeka i po nekoliko godina, on je mogao gostovati i u Zagrebu isto tako kako je sada u Ljubljani, jer nam Ljubljana nudi suradnju. Oni nas zbilja respektiraju, a i mi njih. Surađujemo bez obzira na stajalište ministarstva i Grada Zagreba prema kazalištu Komedija. Izrasli smo na temeljima onoga što je Komedija bila u teatar koji je ceh prepoznao. Komedija je bila podcjenjivana iz raznoraznih razloga, nekada je bilo boljih, a nekada lošijih trenutaka, ali pratila je trendove. Pojavio se mjuzikl, respektabilna je bila operetna pozornica, a i naš dramski ansambl koji opslužuje i komedije i mjuzikle.

Vaše predstave čuvene su po velikom broju izvedbi. Koliko je puta izveden Chicago?
– Chicago je u godinu dana izveden osamdeset i četiri puta. Posljednjih dana našla se pokoja karta, a punih osamdeset predstava niste mogli pronaći nijedno mjesto na dan predstave.

Koliko je puta izveden Jesus Christ Superstar, koji ne može ni igrati na vašoj matičnoj pozornici?
— Igrao je točno četrdeset puta, a vidjelo ga je sedamdesetak tisuća gledatelja. To vam je kao da u zgradi kazališta Komedija odigrate sto pedeset i četiri predstave s punom dvoranom. Naša suradnja s Lisinskim prije je bila bolja. Predstave kazališta Komedija ugrađene su u temelje Lisinskog kao koncertne dvorane. Odigrali smo tamo ukupno četristo osamdeset predstava, a to su tri pune sezone. Gubec beg izveden je sto osamdeset i jedan put u punoj dvorani Lisinski. Da je bilo neke Božje pravde, mislim da je tom Gupcu danas trebalo pružiti ruku. Nažalost, Lisinski je koncertna dvorana i nepodesan je za glazbeno kazalište, pa svaki put izmišljamo neke nove načine da ga iskoristimo. Trudimo se da ga ne uništimo. Imamo sjajnu tehniku, jedini smo koji možemo ući u Lisinski s velikom predstavom, a da mu se ništa ne dogodi.

Na temelju dosadašnjeg interesa publike, vi mislite da Zagreb ima kulturnu potrebu za novom zgradom glazbenog kazališta. Bi li ta zgrada mogla biti puna i isplatiti se?
— Uvjeren sam da bismo je mi mogli puniti. Sudjelujem u radu radne skupine koja radi na izradi novoga kazališnog zakona. Ne bih htio upotrebljavati izraz isplati se u kulturi. Mi smo mali narod, ne želim popovati, ali mislim da su mali narodi dužni ulagati u kulturu kao vertikalu svog identiteta. Veliki je upitnik što je to to što se zove komercijalno. Mislim da su naše predstave kultura, predstave visoke umjetničke kvalitete što potvrđuju i nagrade. Kultura je reprezentativna stvar i bojim se da dolazi vrijeme divljačkog kapitalizma, koje nas dere i koje nas još čeka nakon prihvaćanja uvjeta koje nam svijet postavlja. Mi ćemo svijetu nuditi kvalitetne kulturne projekte ako ih budemo imali. Za kulturu, za kazalište, mora se imati novca, to je dio identiteta i na to se mora misliti. Ako publika ima potrebu gledati takvo kazalište, mi moramo njima takvo kazalište ponuditi, da bude kvalitetno, ali pod prihvatljivim uvjetima.

Koliko su cijene vaših ulaznica primjerene produkcijskoj razini i plaćevnoj moći?
— Ne mogu ja nuditi Chicago pod uvjetima pod kojim sam ja to gledao u Parizu, gdje sam za ulaznicu za Chicago platio šezdeset i pet i pol eura. Bio sam sa suprugom i platio dvije karte sto trideset i jedan euro. Bilo bi to komercijalno i bilo bi super kad bi se tako moglo napraviti u Hrvatskoj, ali mi u Zagrebu ne bi prodali jednu i pol dvoranu jer je to naprosto nemoguće. Naša plaćevna moć nije takva i gotovo. Mi smo prisiljeni raditi jednako kvalitetno kao oni čija je plaćevna moć takva. Mi sa Piaff možemo otići u Pariz, sa Jesusom u London, sa Chicagom na Broadway i stojimo iza tih predstava i držimo kvalitetu kao oni. No, ne možemo naplatiti ulaznicu koja bi pokrila troškove produkcije i neka se to od nas ne traži i ne zahtijeva. Grad i država moraju sudjelovati u cijeni ulaznice tako da te atraktivne velike priče budu dostupne našem gledatelju. To se ne odnosi samo na kazalište, već na cjelokupnu kulturu.

Bez obzira na punu dvoranu, kazalište nije isplativo.
— Ne. Kazalište Komedija gotovo je uvijek puno i ljudi se čude kad govorim da smo mi u gubitku kada igramo. S dramskom predstavom koja ima tri ili pet ljudi na sceni, recimo sa Svoga tela gospodar koja je osvojila sedam nagrada, možemo. Nama poluprazni Svoga tela gospodar može donijeti dobitak, a puni Chicago gubitak, ali to je normalno. U Lisinskom se velike predstave isplate kao izvedba, ali vi opet ne možete vratiti onu glavnicu koju ste uložili u izradu predstave.

Gdje bi se po vašem mišljenju mogla izgraditi zgrada novoga glazbenog kazališta?
— Napravio sam pretprogram izgradnje prije sedam godina, interpolacije između Lisinskog i Paromlina. Moglo se ići eventualno i na Savu, ali to je upitno. To bi bio jedan od načina da se Paromlin preuredi, da se izvana zaštiti kao ono što jest, spomenik industrijske arhitekture. To zahtijeva vrlo velike financijske i organizacijske napore, ali i dobru volju Grada.. Paromlin je od Grada otkupljen, ali stoji neiskorišten, a ono za čim sigurno postoji potreba jest prostor za glazbenoscenske predstave.

Koliko bi prema vašoj procjeni koštalo pretvaranje Paromlina u glazbenoscensku dvoranu?
— Ne usudim se davati takve procjene, vjerojatno dosta. No, to je nešto što se stvara za budućnost, trebaju nam svjetski gabariti da tamo možemo primiti svjetske produkcije i izvoditi i najveće predstave. Nigdje u Zagrebu danas ne možete primiti nikakva gostovanja. Komedija može biti temelj takva koncepta, služiti se tijekom cijele godine takvom infrastrukturom i ponuditi način razmišljanja o tome što da se učini s tim.

Kako uspijevate održati toliki broj velikih predstava na repertoaru i koja je njihova budućnost?
— Imamo veliki problem, koji je i težak i ugodan. Imamo hrpu novih predstava, a pored njih moramo se oslobađati Kose, moramo skidati Jesusa. Neke predstave moramo skidati s repertoara, a da neke niti ne igramo, poput Male Floramy, koja je dio operetnog repertoara za koji smo već posložili određene kadrove. Sedamnaesta je godina kako sam ravnatelj ove kuće i rekao sam prijatelju Čubeli da ne gradim kuću od cigle, već od ljudi. Ako sam išta napravio svih ovih godina, onda sam napravio kadrovski moćnu ekipu.

Što planirate u idućoj sezoni?
— Dogodine imamo nekoliko zanimljivih projekata. Dobar primjer trebao bi biti povratak operete. Želja nam je napraviti Kalmanovu operetu Bajaderu u suradnji s Krašem. Želimo da taj projekt ima dvostruku funkciju, da ga je lakše financirati, s druge strane da napravimo ono što hoćemo, a to je da aktiviramo ansambl koji je radio operetu. To bi trebalo biti na jesen, a za sve ima dosta dobre volje sa strane Kraša, koji sada ima pedesetu obljetnicu. Dakle, višestruko se poklapaju želje s jedne i druge strane.
S druge strane postavljamo veliki svjetski hit — Producente. Dobili smo uvjete za prava, Krešo Dolenčić trebao bi režirati. To je maksimalno zahtjevna predstava i već samo s njom davite se do grla u problemima.

Kakav je omjer kazališnih i glazbenih predstava u vašoj kući?
— Na sastanku direktora kazališta rekao sam da ćemo raditi repertoar gdje je odnos dramskih i glazbenih predstava takav da je od dvjesto odigranih predstava bilo šezdeset dramskih, a sto osamnaest glazbenih. To je velika brojka i nama taj reprizni program donosi velike probleme u održavanju. Vjerujemo u dobru volju Grada da oni to nekako s nama riješe, ali sada nije ni blizu početka rješavanja. Mi i dalje imamo namjeru ići s obama projektima, budući da imamo ansambl koji je i biran na taj način da može opsluživati i dramski repertoar. Pero Kvrgić nakon jedne predstave izjavio je: Bogati, kako ovi igraju dramu! Mnogi su bili šokirani kako smo mi na festivalu glumca odigrali Svoga tela gospodar, i kako ti isti ljudi sljedeći dan pjevaju i plešu. Po tome je taj ansambl jedinstven, ali se on godinama skuplja, radi i njeguje, daje mu se prilika. Tražio sam financijsko pretpozicioniranje našeg kazališta između Gavelle i HNK. Mi imamo balet, zbor i orkestar i radimo drugačije i više stvari od njih, a nadamo se da će u sljedećoj turi rješavanja tih problema Komedija doći na svoje mjesto.

Kako su se predstave Patnje gospodina Mockinpotta i Majka Hrabrost uklopile u vaš repertoar?
— Nakon dramskih predstava koje ste spomenuli mnogi me pitaju čemu ovakav malo ozbiljniji dramski repertoar. Kazalište Komedija, kao i svako kazalište, i svaka umjetnost, mora odgovoriti na vrijeme u kojem živimo. Kazalište mora potražiti vezu sa sadašnjošću. Mi smo to pokušali ove godine s predstavama kojima želimo dati odgovor na divljački kapitalizam, na divljački način razmišljanja koji se počeo razvijati u ljudi. Sve naše ovosezonske predstave i Patnje gospodina Mockinpotta i Majka Hrabrost i Skidajte se do kraja su odgovor kazališta na stanje oko nas, kao i predstava Legalisti koju smo napravili kao osvrt na poziciju branitelja. Uopće ne pokušavam govoriti koliko smo mi kvalitetno uspjeli odgovoriti na taj izazov, ali to su problemi koji nas muče kao građane ove zemlje i imamo potrebu dati svoj komentar našeg stanja. Kultura je ugrožena. Čitamo neka razmišljanja kako bi trebalo uskratiti ovo, uskratiti ono, sve je manje–više restriktivnog karaktera. Vi ćete sutra doživjeti uskratu kulturne ponude u kojoj ćete se zapanjiti stanjem kulture. Mi moramo po svaku cijenu održati kulturnu razinu, mi kao kazalište želimo i dalje davati odgovore na ta pitanja. Mi smo dužni odgovoriti i na naš Domovinski rat, dužni smo replicirati na ono što podvaljuju ljudi iz tko zna kojih razloga. Mi smo protiv podmetanja i kao kazalište imamo u rukama instrumentarij kojim ćemo se protiv njega boriti. Što je bolja predstava, to je jači šamar onima koji se tako ponašaju.
Mi od naših aktualnih tema ne možemo odustati. Osjećam dug prema Vukovaru i svem što se tamo događalo. Osjećam potrebu da na neki način s ovogodišnjim repertoarom kažemo nešto o problemima koji nas muče, da malo opet zaplačemo i nasmijemo se. Dogodine ćemo se vratiti malo veselijim tekstovima, bit će bulevara! Jasno da čeznemo za dobrim domaćim tekstovima, a neke ljude koji već dugo ne stvaraju htio bih aktivirati.
Postavit ćemo tekst Marijane Nola te po Pigmalionu rađen mjuzikl čiju bi glazbu trebao pisati Đelo Jusić, a nismo zaboravili ni na Alfija Kabilja.

Hoćete li se osloniti i na domaće pisce?
— Mi ćemo biti veliki teatar tek onda kada budemo imali svoga pisca. Napustio nas je Grgić, sjajan libretist i izvrstan komediograf i s njegovim nestankom nastala je praznina koju nitko od ovih pisaca nije uspio nadopuniti. Brešan je pobjegao prema zasluženoj mirovini, ali nažalost nema ga na terenu. Tu je još niz pisaca kao što je Mate Matišić. Ima i mladih pisaca, uz Damira Petričevića napravili smo Legaliste, tu je Dora Delbianco, a i mladi redatelji imaju mjesta. Radit ćemo i manje projekte, pa ćemo kroz sve to uspjeti afirmirati i nove ljude.

Razgovarao Zlatko Vidačković





Post je objavljen 16.10.2006. u 00:00 sati.