Budući da naša zemlja ima svega pet psihijatrijskih bolnica, a puno psihijatrijskih pacijenata, pretpostavljam da mnogi ljudi barem jednom u životu zavire u unutrašnjost te ustanove.
Nažalost sam prije dvije, dvijeipol godine imala nekoliko upečatljivih susreta s jednim od odjela psihijatrijske bolnice Vrapče. Svakom je posjetitelju teško doći u bolnicu vidjeti svog dragog, bez obzira o kojem se mjestu radi i u kakvom je stanju naš bolesnik. Ali pozornost koju posvećujemo duševnim bolestima u svakodnevnom životu (nažalost, ne i zdravlju!!), čini dolazak na psihijatrijski odjel posebnim. Tako sam i ja, došavši prvi i sljedećih nekoliko puta na psihijatriju, stvorila žive uspomene na ljude koji tamo borave i uvjete u kojima se liječe.
Međutim, jučer sam išla na zatvoreni odjel za kronične duševne bolesnike. Ne, to nije ništa slično nijednom prijašnjem iskustvu s bilo kakvom zdravstvenom ustanovom, nijednoj sceni iz filmova ili romana. Ništa ne može opisati tu stvarnu bijedu.
Vrijeme i nebriga su osigurali da se uz duboko poremećene ljude razboli i interijer. Tamo je sve bolesno – cijevi, zidovi, podovi. Ljudi u svakakvim pozama, neuredni, zapušteni, prazni. I nekoliko osoba koje ovdje provode svoj radni vijek. Koje se trude unijeti tračak svjetla u živote tih izgubljenih. Pokušavaju ih razumjeti, nasmijati, ohrabriti, potaknuti. Neki kažu da ih ovi bolesni s vremenom razbole. Jer oni njih nikad neće ozdraviti.
To je najteži i najplemenitiji posao koji sam ikada vidjela.
Kako naći motivaciju za ustati ujutro i krenuti na takvo radno mjesto...
Bilo je i nekih dirljivih situacija na otvorenom dijelu. U boravku nekoliko žena sjedi za stolom i bave se ručnim radom. Prilazim jednoj koja veze i upitam je par pitanja o tome kako to zna raditi, koliko dugo se time bavi, tko joj nabavlja materijal...odjednom shvatim da su svi moji otišli i da sam sama u sobi s njima i već kao da ću joj reći doviđenja. I umjesto da ja njoj nešto kažem, ona se obrati meni.
- Vi ste tak ljepa...
- Pa hval...
- I dobra ste jako. Sigurno ćete bit dobra doktorica.
Zanimljivo da se zadnja dva-tri dana nisam osjećala ni lijepa, ni dobra a niti perspektivna suviše. Ali, kad je ona to rekla, povjerovala sam joj. Fakat jesam. Bila je iskrena. Nekak čista, ne znam.
Onda sam par sati kasnije sjedila u tramvaju i vrtila neke svoje filmove po glavi kad začujem razgovor dviju baka.
- Znaš ko su ti najgori ljudi na svijetu? NAJGORI?
- Pa ko?
- Doktori.
Hihi. Sad kad spojiš te dvije scene, bolesnicu i mene s ove dvije babe, dobiješ zaključak:
SIGURNO ĆU BIT DOBRA U TOME DA BUDEM NAJGORA :-)
Puno šljakam, malo spavam, određeni ljudi u mojem životu se žale da me prerijetko viđaju...idem poraditi na tome. Pozdrafček do daljnjega.
APDEJT: otiđite do OVOG LINKA i glasujte za NALU. Fala!
Post je objavljen 28.10.2006. u 11:54 sati.