Što je „EU“ zapravo i ima li smisla uopće da jedna Hrvatska želi postati dio te regionalne organizacije europskih država? Pričaju kako članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana, ali pitanje je treba li to nama uopće i možemo li podnijeti takav teret na svojim leđima.
Hrvatska je mala zemlja i sa svojih 4.437.460 stanovnika nije neka sila, ali ipak svaki taj stanovnik ima svoju glavu kojom može razmišljati. No, želimo li mi doista razmišljati ili stvari jednostavno uzimamo zdravo za gotovo? Zašto ih gutamo onakvima kakvima nam ih serviraju?
Nije ništa novo da većina ide linijom manjeg otpora i putem lijepih priča koje su veoma često samo pusta obećanja, ali tako to ide oduvijek i zauvijek. Imamo lijepu zemlju na kojoj nam mnogi zavide, ali to očito ne znamo cijeniti.
Imamo more, planine, ravnice, polja... Imamo sve, a ne znamo iskoristit pa puštamo strance da nas oni uče mislit. Sa predivnom obalom koju iz godine u godinu posjećuje sve više turista, mi se i dalje ponašamo kao da imamo povez na očima. Pitanje je kada će taj povez pasti i kada ćemo napokon progledati, trgnuti se iz sna u kojem trenutno živimo.
Prodajemo naše bogatstvo i nismo ni svjesni što radimo sami sebi. Stranci postaju domaćini, a mi postajemo stranci u vlastitoj zemlji. Ne možemo na kraj sami sa sobom, a htjeli bi u neku organizaciju.
Kažu da, svaka europska država koja poštuje načela slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava može zatražiti članstvo u Uniji. Tamo bismo bili izgubljeni i s nama bi radili što bi god htjeli. Cijelo se vrijeme bunimo i mislimo da je zadnja slamka za koju se možemo uloviti „EU“. Osjećamo se tako jer i sami znamo da društvo na izdvojenog pojedinaca ne gleda s osmijehom, već podsmijehom, a onda se on prilagodi kako bi ga drugi prihvatili. Masa dominira. A što se događa nakon toga? Koriste ga dok mogu i dok ga u potpunosti ne iskoriste, a onda ga puste da opet ide svojim putem. Tako će Hrvatska završiti u Europi. Nemamo karakter i nismo dovoljno jaki da nametnemo svoje uvjete nego ćemo napraviti sve što treba samo da budemo dio toga jer ne želimo biti izolirani.
Utopit ćemo se u cijenama jer nas plaće neće više moći održavati na površini, ali onda će već biti kasno. Postat ćemo robovi velikih manipulatora i tada će nam se možda pokrenuti mehanizam misli u glavama. Trebali bi više razmišljati sad kad je vrijeme, a ne da se orijentiramo samo na ono što čujemo od drugih. Neke bi nam stvari u tom slučaju bile puno jasnije. Ne možemo znati što nas čeka dok to ne iskusimo na svojoj koži, ali vjerujem da to ni ne želimo iskusiti.
Zasigurno postoje pozitivne strane cijele ove priče i nije sve toliko crno kako izgleda, no to i je problem kod nas ljudi. U mraku vidimo samo ono što svijetli, vidimo samo ono što želimo vidjeti i prema tome idemo, dok o drugim stvarima ni ne razmišljamo jer nam se ne čine važnima. Kad dođemo do cilja koji smo si zadali, a ta svijetla se ugase nećemo više vidjeti i nećemo znati kojim putem krenut dalje. Tada će se upaliti nova svijetla koja će voditi u onom smjeru kako netko drugi bude htio, a mi ćemo to naivno pratiti jer o drugoj varijanti nećemo ni htjeti razmišljati.
No to je naš mentalitet i protiv toga ne možemo. Sami smo krivi za sve svoje postupke, a svatko gleda da njemu bude najbolje. Pojedinac ne može ništa primijeniti, a grupe koja bi mijenjala nema i jedino što nam preostaje je nada u bolje sutra i da se nećemo dati izigrati...
...evo, morao sam ovo napravit za skolu, a da ne budete zakinuti za to savrsenstvo dijelim i tu s vama :))))
Post je objavljen 15.10.2006. u 14:31 sati.