Bitka kod Mantineje – 362. godina pr. K.
Bitka kod Mantineje koja se odigrala 362. godine pr. K. vođena je u sklopu ratova za prevlast na Peloponezu i većem dijelu tadašnje drevne Grčke. U njoj sudjeluju gotovo sve tadašnje grčke vojske. Prema Diodoru na jednoj su strani Spartanci, Atenjani, Ahajci i Mantinejci, a na drugoj strani su Tebanci, Argivljani, Mesenci i Tesalci. Spartanci i njihovi saveznici raspolagali su s oko 20 000 pješaka i oko 2000 konjanika, a vodi ih Agesilaj II, Tebanci i njihovi saveznici pak su prema tim istim izvorima imali oko 30 000 pješaka i oko 3000 konjanika, a vodi ih Epaminonda. (Athumanunh sumnja u tako velike brojke, a posebice u tako veliku brojnost konjanika, ali ako tako navode Diodor, Polibije, Tukidid i Ksenofont, neka onda tako i ostane) Epaminonda je svoje vojnike rasporedio i posložio sjeverno od Tegeje u uobičajenom složaju na 3 do 4 km od protivnika (složaj 1). Potom Epaminonda kreće prema protivniku kao da želi premjestiti svoj tabor i primaknuti se bliže za predstojeću bitku (složaj 2). Bila je to ustvari Epaminondina varka na koju je Agesilaj II nasjeo. Naime, Agesilaj II pomislio je da Epaminonda samo traži pogodniji položaj i smještaj za ustroj svoga složaja pred predstojeću bitku, pa je svojim ratnicima dao kraći odmor. Epaminonda brzo ustrojava svoju falangu dubine od 50 vrsti, te ovaj put lijevi bok falange štiti konjaništvom. Svoje oslabljeno središte uvlači koso natrag, a desno krilo ustrojava od tesalskih konjanika i lakog pješaštva dubine 6 vrsti (složaj 3). Bitka se razvila velikom brzinom i neviđenom žestinom. Tebanska falanga probila je spartansku crtu obrane prije nego su se Spartanski ratnici uspjeli ustrojiti u obrambenu falangu. Međutim, Spartanci su opetovano dokazali da su doista pravi ratnici i vojnici. Nimalo ih nije uplašila iznenadna pojava Tebanaca, pa su im stali pružiti izuzetno jak i uporan otpor. Razvila se doista teška bitka u kojoj je pao i sam Epaminonda. Pad vojskovođe pokolebao je Tebance baš u trenutku kada su bili na pragu konačne pobjede, pa su se oni povukli. Istodobno, tesalsko konjaništvo uporno i hrabro odolijevalo je atenskom konjaništvu, baš onako kako je Epamononda i zamislio. No, pad Epaminonde i povlačenje Tebanaca, odrazilo se i na moral Tesalaca, pa i oni popuštaju i napuštaju bitku. Kasnije, Ksenofont će zapisati u povijesnim izvorima da su si obije strane pripisale pobjedu.
Post je objavljen 09.10.2006. u 22:41 sati.