Sjedim za stolom sama. Kroz glavu mi prolaze uspomene na vrijeme puno bolje od vremena u kojem se sada nalazim. Pitala sam se nedavno što se dogodilo sa svim ljudima koje sam toliko voljela; sa Lanom sam se često čula ali Am, Anira, Marco, Lucas, Maggie… gdje su svi ti dragi ljudi koji su mi bili silna podrška? Zar su nestali? Izgubili se? Jednostavno si nisam dopuštala da vjerujem u to. Um mi je prepun slika iz vremena starog Hogwartsa; prepun Oliverovih slika. Na rubu sam plača i ponekada žalim što se dogodilo tako mnogo stvari – i njemu a samim time, nama. Kada je prije par godina ranjen u napadu smrtonoša nakon metlobojske utakmice, prekinuo je sa mnom govoreći da mi ne donosi ništa dobro. Često sam čitala o njegovoj ekipi u novinama i o vjenčanjima njegovih kolega ali o njemu nisam ništa čula… Bilo je bolno razmišljati o tome te jednostavno prerezah te sretne uspomene. Sjedila sam sama za stolom te sam počela promatrati Raven. Izgledala je prekrasno, tako sretna sa dečkom svog života, gotovo sam joj zavidjela na tome a opet… kada se pogleda moja prošlost, nisam briljirala. Radila sam kao auror; zapravo jako uspješan auror ali nisam podnosila sve podmićene kolege te sam jednostavno otišla. Otišla sam i iz Hogwartsa nakon par godina rada kao predavač Napitaka. Bilo je baš čudno reći otišla… Hm…pa jesam… da, otišla sam.
Na drugoj strani ugledala sam tako toplo poznato lice. Bila sam par puta na njenim izložbama ali nikada se nismo zapravo susrele… Ta jednostavna djevojka smeđe kose, sivih očiju i sa starkama na nogama izmamila mi je osmijeh na usnama. Nisam se mogla suzdržati te potrčah prema njoj. Zagrlila sam ju i gotovo počela plakati. „Anira…!“ To je bilo zapravo jedino što sam mogla prošaptati.
„Hey… Smiri se…“ Odmaknula sam se od nje i dala joj prostora da diše. Promotrila sam ju od glave do pete. Nije se nikako promijenila. Još uvijek je nosila stari kaput i starke, lice joj je bilo gotovo identično…
„Ideš sjesti sa mnom…“ Rukom sam pokazala prema najudaljenijem stolu.
„Gdje je ostatak?“ To pitanje se valjda odnosilo na staro društvo, to pitanje je ponovno potaknulo uspomene… Uzdahnula sam.
„Ne znam.“ Mislim da je primijetila tugu u mojim očima te nije više ništa pitala o tome.
„Što se dogodilo sa Oliverom?“ Sjetih se da je ona uvijek mislila da smo nas dvoje savršen par.
„Nisam sigurna… Nakon one utakmice…“ Zastala sam. Sjetih se da ga nisam mogla zaštititi. „Anira, nisam ga uspjela zaštiti a bila sam auror. Nisam…“ suze su potekle niz moje lice.
„Nisi ti kriva.“ Prošaptala je to tiho te sam se smirila; barem djelomično. „Da li je ono…?“ Okrenula sam glavu prema vratima i zaista, bio je to on. Mahnule smo mu a on se uputi prema nama.
„Marco… Ne mogu vjerovati.“ Sjeo je za stol. Nisam mnogo čula o njemu ali njegova pojava je djelovala, tako, pa ne znam, zastrašujuće. Nije bio takav ali oduvijek je tako djelovao na ljude.
„Šta sam još uvijek zgodan?“ Anira ga je mlatnula po ramenu te smo se svi troje nasmijali. „Gdje radiš?“ On je šutio par trenutaka a kada je htio zaustiti odgovor, kroz zrak se prolomi oštar vrisak…
Post je objavljen 07.10.2006. u 13:03 sati.