Hajdemo svi redom! Svi vi koji ste naišli na ovaj tekst, čudite se! Fino, pustite tog miša iz ruku, odgurnite tipkovnicu, nalaktite se na stol, podbočite s oba dlana bradu i iščuđavajte se! Jeste? Odlično.
Paz' sad ovo: Mladi ljudi u Hrvatskoj ne žele raditi kao profesori u školama!
A sad svi uglas: "Aaaajmeee! Kako čuuudnooo!" (ali bez sarkazma, morate se iskreno čuditi)
Nevjerojatno! Ne možeš doći k sebi! Snebivaš se! Čudom se čudiš! Zijevaš, a riječi ti ne dolaze na usta. Tišti te grud. Pa ... pa ... pa ... to ... to ... pa kako .. pa to ... pa kako to može biti?!? Zbilja neviđeno ... Zar doista ne žele? Oni ne žele???
Smiješno vam je? Je, priznajem, tragikomično je. Ne morate raditi u školi da znate kakvi su uvjeti tamo. Otkad sam bila krenula u srednju školu (davno, davno), profesori su štrajkali zbog niskih plaća, a do dan danas, kada sam i sama profesor, ništa se u tom pogledu nije drastično promijenilo. Tako je u Zagrebu, a izvan Zagreba, nažalost, samo je još gore. A plaće su samo početak, gdje su još sve one stvari koje su potrebne za jednu suvremenu i iole ozbiljniju nastavu, a za koje prosječne škole nemaju novaca, pa se nerijetko događa da profesori sami moraju zaviriti u vlastiti džep, koji je ionako prazan i prekriven paučinom.
Ali, autor gore linkanog teksta se iskreno iščuđava. Dotična novinarka je čuđenje u svijetu dok ispisuje redak za retkom snebivajućih činjenica. Profesori bi po njoj, valjda, trebali biti sve redom filantropi, raditi iz gušta, entuzijazma, ljubavi, unutarnjih poriva, to ih treba goniti da rade kao profesori, a ne da koristoljubivo broje koliko će lipa za svoj posao dobiti. Ma bila bih ja filantrop, radila bih taj posao i za ništa kuna, ali, nažalost, od nečega moram živjeti. To što ja radim kao profesor u tamo nekoj školi i često moram podnositi vrlo neodgojenu djecu čisto iz straha da mi ne dođu njihovi još neodgojeniji roditelji, nitko mi u dućanu neće dati besplatan kruh. Neću u Algoritmu za ništance dobiti knjige, kazete, CD-e, priručnike, postere, rječnike ... Neću imati besplatan prijevoz ZET-om ni taksijem (jer meni i taksi treba da dođem do škole), nitko mi neće dati tri tisuće kuna i reći odi si, na, kupi nešto pošteno za obući, nitko me neće slaviti zbog moje filantropije ili me uzdizati jer sam profesor u školi. Zato mladi ljudi računaju i broje te zaključe kako im se rad u školi ne isplati. Nažalost to je tako.
I nisu mladi krivi što neće ići raditi tamo gdje je to potrebno, nego je kriva država i vrla nam vlada koje nije briga. Kriva je i lokalna samouprava koja mladima nije ponudila ništa da ostanu u svom rodnom gradu i rade kao profesori. "Evo ti na, Ante, radi tu u školi za kikiriki i ne nadaj se ničem u životu ili odi u Zagreb i nađi pošten posao." I kakav je to izbor, molim vas lijepo? Nije dobro za Antu, koji se mora odseliti u Zagreb, napustiti svu rodbinu i prijatelje, ali kad je viša sila onda je viša sila, koji je tužan što "pošten posao" ne može naći u rodnom gradu, što će ga zajebavati u Zagrebu jer ima dalmatinski naglasak, što ne može živjeti onako kako želi nego mora kao zadnji siromašak trbuhom za kruhom ... Nije dobro ni za Zagrepčanina kojemu je isto teško naći posao jer se sa svih strana Hrvatske slijevaju mladi trbuhom za kruhom, nije mu lako jer ne želi biti pizda pa gunđati zbog toga, jer je svatko zaslužio jednaku priliku i nije, pobogu, on kriv što se rodio u Zagrebu i što tu želi živjeti i raditi ... Nikome nije nimalo lako.
Ali novinarka nam se iščuđava. Podastrijet će nam taj svoj tekstuljak, prenemažući se nad podacima, željeći, valjda, izazvati nekakav skandal, ali neće ni rječju spomenuti zašto je situacija takva, to će mudro prešutjeti. Jednom rječju: fuj!
Još jednom, sram te bilo, Jutarnji!
Jedan od komentara na članak, zbilja ga vrijedi pročitati: