Ajmo se čudit! - » Ires corner office

ponedjeljak, 02.10.2006.

Ajmo se čudit!

Hajdemo svi redom! Svi vi koji ste naišli na ovaj tekst, čudite se! Fino, pustite tog miša iz ruku, odgurnite tipkovnicu, nalaktite se na stol, podbočite s oba dlana bradu i iščuđavajte se! Jeste? Odlično.

Paz' sad ovo: Mladi ljudi u Hrvatskoj ne žele raditi kao profesori u školama!

A sad svi uglas: "Aaaajmeee! Kako čuuudnooo!" (ali bez sarkazma, morate se iskreno čuditi)

Nevjerojatno! Ne možeš doći k sebi! Snebivaš se! Čudom se čudiš! Zijevaš, a riječi ti ne dolaze na usta. Tišti te grud. Pa ... pa ... pa ... to ... to ... pa kako .. pa to ... pa kako to može biti?!? Zbilja neviđeno ... Zar doista ne žele? Oni ne žele???

Smiješno vam je? Je, priznajem, tragikomično je. Ne morate raditi u školi da znate kakvi su uvjeti tamo. Otkad sam bila krenula u srednju školu (davno, davno), profesori su štrajkali zbog niskih plaća, a do dan danas, kada sam i sama profesor, ništa se u tom pogledu nije drastično promijenilo. Tako je u Zagrebu, a izvan Zagreba, nažalost, samo je još gore. A plaće su samo početak, gdje su još sve one stvari koje su potrebne za jednu suvremenu i iole ozbiljniju nastavu, a za koje prosječne škole nemaju novaca, pa se nerijetko događa da profesori sami moraju zaviriti u vlastiti džep, koji je ionako prazan i prekriven paučinom.

Ali, autor gore linkanog teksta se iskreno iščuđava. Dotična novinarka je čuđenje u svijetu dok ispisuje redak za retkom snebivajućih činjenica. Profesori bi po njoj, valjda, trebali biti sve redom filantropi, raditi iz gušta, entuzijazma, ljubavi, unutarnjih poriva, to ih treba goniti da rade kao profesori, a ne da koristoljubivo broje koliko će lipa za svoj posao dobiti. Ma bila bih ja filantrop, radila bih taj posao i za ništa kuna, ali, nažalost, od nečega moram živjeti. To što ja radim kao profesor u tamo nekoj školi i često moram podnositi vrlo neodgojenu djecu čisto iz straha da mi ne dođu njihovi još neodgojeniji roditelji, nitko mi u dućanu neće dati besplatan kruh. Neću u Algoritmu za ništance dobiti knjige, kazete, CD-e, priručnike, postere, rječnike ... Neću imati besplatan prijevoz ZET-om ni taksijem (jer meni i taksi treba da dođem do škole), nitko mi neće dati tri tisuće kuna i reći odi si, na, kupi nešto pošteno za obući, nitko me neće slaviti zbog moje filantropije ili me uzdizati jer sam profesor u školi. Zato mladi ljudi računaju i broje te zaključe kako im se rad u školi ne isplati. Nažalost to je tako.

I nisu mladi krivi što neće ići raditi tamo gdje je to potrebno, nego je kriva država i vrla nam vlada koje nije briga. Kriva je i lokalna samouprava koja mladima nije ponudila ništa da ostanu u svom rodnom gradu i rade kao profesori. "Evo ti na, Ante, radi tu u školi za kikiriki i ne nadaj se ničem u životu ili odi u Zagreb i nađi pošten posao." I kakav je to izbor, molim vas lijepo? Nije dobro za Antu, koji se mora odseliti u Zagreb, napustiti svu rodbinu i prijatelje, ali kad je viša sila onda je viša sila, koji je tužan što "pošten posao" ne može naći u rodnom gradu, što će ga zajebavati u Zagrebu jer ima dalmatinski naglasak, što ne može živjeti onako kako želi nego mora kao zadnji siromašak trbuhom za kruhom ... Nije dobro ni za Zagrepčanina kojemu je isto teško naći posao jer se sa svih strana Hrvatske slijevaju mladi trbuhom za kruhom, nije mu lako jer ne želi biti pizda pa gunđati zbog toga, jer je svatko zaslužio jednaku priliku i nije, pobogu, on kriv što se rodio u Zagrebu i što tu želi živjeti i raditi ... Nikome nije nimalo lako.

Ali novinarka nam se iščuđava. Podastrijet će nam taj svoj tekstuljak, prenemažući se nad podacima, željeći, valjda, izazvati nekakav skandal, ali neće ni rječju spomenuti zašto je situacija takva, to će mudro prešutjeti. Jednom rječju: fuj!

Još jednom, sram te bilo, Jutarnji!

Jedan od komentara na članak, zbilja ga vrijedi pročitati:

"Evo, ja radim u srednjoj školi. Osnovica moje plaće je 4.265 kuna. Imam VSS. Moj prijatelj liječnik opće prakse ima sa zamjenama preko 9 tisuća kuna. Vozači tramvaja u Zagrebu, još dok sam studirao, su imali 4500 kuna. Prijatelj u ZET-u sa VŠS ima 7500 kuna, moj brat, električar u firmi u kojoj radi, ima 5500 (na plaćnoj listi 4000), al uz rad na crno mjesečno navuče i sedam. Bratić u Zagrebu kao soboslikar zarađuje mjesečno oko 6000. Kum radi na željeznici, uglavnom ništa ne radi, al ima osnovicu 4500, a s noćnim nagura na 5200. I moglo bi se tako nabrajati u nedogled. Razlika je u tome što sam ja u svoj studij uložio oko 15 tisuća eura (stan, hrana, udžbenici, karte ...), moj posao je odgovoran jer djecu trebam naučiti, dati im znanje koje će im omogućiti bolji i kvalitetniji život ... nije li to nešto odgovorno? Daleko odgovornije od mnogih zvanja, utoliko ukoliko želimo imati pametnu djecu,djecu koja kada završe školu znaju što trebaju raditi ako već neće na fakultet il ako se upisuju na faks da imaju već čvrste temelje na kojima će graditi svoju stručnost. Nadalje, ja sam razrednik. Užasan posao! U školi postoji 35 tjedana nastave. To vrijedi za djecu. Imamo Nastavnička vijeća, Razredna vijeća, stručne aktive (za laike to su te famozne sjednice!), konzultacije s roditeljima, roditeljske sastanke, silnu administraciju oko dnevnika i imenka! Ovo ljeto sam ja na godišnji otišao 12. 7. a u školu se morao javiti iza Velike Gospe. Od tada sam svaki dan u školi (upisi, popravni, stručna usavršavanja ...) A o početku školske godine da i ne govorim! Koliko posla! Pripremanja inicijalnih testova, priprema za izvođenje nastavnih jedinica ... E, a što reći kada u razredu imaš učenika koji puši travu i dila po školi? Što reći o učenicima koji se tuku, kradu, vrijeđaju druge kolege, dobacuju mlađim kolegicama, pljuju po školi, pale po WC-u, divljaju na nastavi, odbijaju raditi ... Ove godine na popravnom iz stranog jezika došla su dva učenika na pismeni dio testa bez olovke il kemijske, bez ičega, ništa nisu napisali, ništa nisu znali, al su se cijelo vrijeme smijali ... i opet prošli. Zato što nije pedagoški rušiti, a ionako su sada treći razred pa bolje da završe. Što reći za učenike kojima roditelji ne dolaze na konzultacije i roditeljske, a djeca im učestalo bježe s nastave i prave probleme? Što reći za mnogobrojne učenike koji ponedjeljkom ne dolaze na prve sate ili dolaze mamurni i još pod utjecajme alkohola? Škola u kojoj radim je jako velika, prošle godine je bilo desetak ukora pred isključenje ... al ni jedno isključenje jer se nitko ne usudi. Zašto? A što kažete na probijene gume, razbijenu šajbu, štrafte po autu, skinute radkape, otrgnut retrovizor ...? Sve se to događa. I starijm profesorima i mlađim. O terorozmu roditelja da i ne govorim. Samo jedan primjer. Kada je prof. tjelesnog vidio da učenik koji je oslobođen tjelesnog trenira tenis i postavio pitanje rodtieljima zašto je to tako bio je javno napadnut od njih. Jasno, tata je tajkun pa može štogod hoće. I primjera bi moglo biti puuuuuuuuuuuuno. Stres, teroriziranje ravnatelja ili pedagoga, omalovažavanje od strane učenika i roditelja. Prijetnje, zadirkivanje, vrijeđanje od klinaca od kojih si najmanje duplo stariji ... sve to za 4265 kuna. Jadno, bijedno, žalosno, tragično ... ne samo zbog nas koji tu radimo, još više zbog djece koja žele nešto naučiti al zbog drugih su zakinuti. A što će tek biti od slijedeće šk. god. kada i srednjošklolsko obrazovanje postaje obvezno pa kada nikoga ne mogneš izbaciti iz škole štogod da učini. Bit će to škole poput onih u Americi!"
Sandukan, 2.10.2006 u 10:17:52

11:07 - (48) - - - - Novi IRE'S CORNER OFFICE

<< Arhiva >>

Ire's corner office