razmisljao sam o ..
dvije plave, ma lazem .. o tri plave ...
kako su ljudi razliciti
o nekim adresama koje su postale zabranjene
i nekima koje nisu nikad to ni bile,
smijsao sam se sam sebi...
u pol 3 u noci....
opet je "najljepsi osmjeh juznog jadrana" bio u pravu...
kako vrijeme prolazi kuzim kako su zene puno pametnije od nas muskih...
ali su opet u nekim stvarima naivnije...
u drugima su gore i od vraga (recimo pay-back im je strasssaannnnn)
ali zato imaju i cipele za setanje kroz snove...
cipele za razbijanje istih...
cipele za setanje kroz zivot...
cipele za osmjeh
cipele za tugu
cipele za podgrijavanje
cipele za hladjenje...
cipele za "jaoooo sto su slatkeeee"
i skoro uvjek su iste...
d ali to znaic da su sparavne?
ili samo ja imam fetis na visoke pete? ;))))
ne znam stvarno se svasta moze naci..
ova pjesma me podsjeca na to...
ustvari uz ovu pjesmu imam jednu pricu...
sjecate kad smo imali "drugarsku vecer" na kraju osnovne skole?
nesto kao "mala matura"
i sadcijela generacija se skupila.. slavilo se
netko je cak prokrijumcario i vino
ja sma odbio (ne znam sta mi bilo..mladost..)
na kraju... ostalo nas je samo nas 10 drustvo iz osnovne iz razrede
imao sma tu srecu da sam uvjek imao recimo slozno drustvo u razredu
skupili smo se i sjeli na centru grada na ulicu..
asfalt je jos bio topao, topliji od ranoljetnog zraka
prvi put sam onda nosio sako,
sjedili smo na velikoj zardinjeri za cvijece i dijelili nase djetinje snove
"necemo se nikad izgubiti" rekla je...
naravno da necemo.... svi smo graknuli
sjedila je do mene...i okrenula se skorz do mene
"obecaj da se neces.." sapnula je... i dotakla mi ruku
od njezinog dodira sam se sledio..
ne zbog neke vibre vec zbog njezinih ledenih ruku
pogledao sam je , nosila je svoju prvu "pravu haljinu" tanku ljetnu...
gola ramena su bila skupljena...
"obecajem....pa znas da nikud necu ici" rekao sam mahinalno brzinom 15 godisnjaka...
"sigurno? " rekla je sramezljivo...
a ja sam skinuo glupi crni sako i stavio je na njezina ramena...
pogledala me i spustial pogled...
frendica sa druge strane je sve snimila
"kako JJ moze a vi svi nesto hladnokrvni" odmah su se odazvali izazovu
i sve cure su uskoro nosile necije sakoe
oko 3 zora je polako kucala na nasu malu dolinu...
crvenkasti odbeljsak sa daleke planine i zelenih brda parao je mrak
sivilo je zamjenilo tminu...
gospodin u plavom je dosao do nas
"pa sta se radi u ovo doba tu"
"prica se o planovima " rekla je ona, i svi pogledi su se uperili u nju i mene...
uvjek smo bili posebni... od takmicenja tko ce prvi skrenuti pogled do slobode koju smo osjecali u ophodjenju jedno s drugim...
"i sto ste lijepo isplanirali?"
"pa da se necemo izgubiti..."
svi su se nasmijali..i ja... samo je gospodin u plavom pogledao nju i rekao...
"oni ne znaju da je to najvaznije" glas mu je promijenio ton u polu strogi
"a sad polako idemo kuci, vasi sigurno brinu... "
"jos samo trennnn" u glas se culo iz nase zardinjere...
"ajde ali smao tren..."
jos malo smo se zezali...
kolega koji se trijeznio u sredini vec je dosao k sebi...
krenuli smo...
"idem s tobom..."
"ma ne moras" rekla je tiho i glasom koji je znacio bas suprotno...
"pa ne moram, ali hocu... da ne idem kuci bez sakoa" nasmijao sam se..
"jooj a ja ga vec prisvojila..."
"ma nista ja sam tu da ti kazem kad si nesto prisvojila"
"i?"
"pai se.. prisvajas...." nasmijao sam se...
pogledala me u oci
"a sad moram jos na ovim stiklama do kuce....ufff"
"pa skini , asfalt je jos topao.."
"ali onda necu biti tako lijepa.. znas da smo mi zene taste.."
pogledao sam je.. da, postala je zena...prvi put sam je ond avidio kao mladu zenu
"hej sjetila sam se.." rekla je je... i skinula sako dodajuci mi ga u jednom pokretu
"obuci ga..."
"ali smrznut ces se"
"necu , vidjet ces.." nasmijala se..
obukao sam sako...
ona se uvukla pod moje rame i ruku mi stavila oko pojasa, ispod sakoa
"pa ovo niej lose" rekao sam djecacki sramezljivo...
"znam... a sad idemo polako... jutro ce..."
mi smo se prvi odvojili
pratio sam je kuci... zeleci da se njena kuca nekim cudom udalji jako daleko...
njezine stikle su odzvanjale njezinom praznom ulicom
poslije nekoliko minuta stal aje...
"evo me..."
stajali smo pred jednim dobor poznaitm vratima...
prislonila je svoje usne na moj obraz i sapnula
"pazi obecao si..."
nasmijesila se i brzo smugnula u kucu...
u vihoru dogadjaja izgubio sam njezine podatke..
tek ponekad neki cudni vjetrovi mi donesu vijesti o njoj..
odselila se u veliki grad... sretna je kazu...
ne zelim joj to pomutiti vijescu da nisam uspio odrzati obecanje...