konkretno/apstraktno.
da nam profesorica iz hrvatskog olakša izvlačenje motiva iz pjesama, podijelila ih je u dvije kategorije. (koje defacto ne postoje u ozbiljnoj teoriji književnosti)
konkretni i apstraktni motivi.
ona to nezna, ali mi je time zagorčala život za nijansu.
sve je konkretno i apstraktno. apsolutno sve. to je nešto tipa crno-bijela podjela, samo što postoji.
imaš konkretno- nešto čvrsto, za što svi znaju, izgled nečega, površina, opipljivost, postojanost, činjenica.
i apstraktno, iliti sve ostalo.
sad može bit da sam ja konkretna. ali zapravo nisam. ono što drugi vide u meni, ono što čuju da ja kažem, ono čime se predstavim i ona slika koja se njima stvori u glavi je konkretna.
ali sama po sebi sam vrlo apstraktna. zapravo u ovom svijetu ne postojim.
kužite kaj oću reć?
recimo. ja mogu bit najočajnija osoba na svijetu. ali ako to ne pokazujem, ako sam prividno najbolje volje, uvijek nasmiješena, za druge zapravo nisam očajna, i samim time sam konkretno normalna. moja slika je normalna. dakle, u ovom svijetu zapravo ne vrijedi da sam očajna, jer moj očaj za druge ne postoji. ergo, ja nisam očajna, i dakle, moj očaj, moje stanje duha, sve je to vrlo apstraktno.
zapravo, nije stvarno. ne postoji. barem ne u ovom, konkretnom svijetu.
stoga, nije važno kakvi ste, važno je kakvima se prezentirate XD.
ako gledaš s ekstrovertiranog point of view. iliti konkretnog.
ali ako gledaš sa introvertiranog, koji je apstraktni....svijet je tvoj. sve je tvoje. tvoj očaj i ti ste daleko važniji. apstrakcija je znači jedno tako beskrajno slobodno polje mogućnosti. nije stvarno, konkretno. ne postoji, ali ipak, za tebe postoji i to je jedino važno.
nije važno kakvima se prezentirate, nije važno što je drugim ljudima u glavi, samo je važno što je tebi u glavi. it's all in your head, man!
jer je svijet tvoj, kakvim ga stvoriš, takav je.
ali zapravo je trik u ravnoteži. između, naravno, apstraktnog i konkretnog.
pa tako i u odvratnoj poeziji josipa pupačića. čovječe, kako ga prezirem. zadatak- izvadi konkretne i apstraktne motive iz pjesme 'zaljubljen u ljubav'. wtf! "podavala se kao svijeća"?! sick pervert.
danas je bilo tako super kad je naglo počelo grmiti i pljusak.
kao da mi je pao kamen sa srca. odahnula sam.
konačno, jesen. obožavam jesen. hladnoća. boja neba upravlja raspoloženjem nekih ljudi.
upravlja i mojim, ali na drukčiji način. kad je recimo oblačno sam puno smirenija jer moja umorna depresija ima smisla i imam neku izliku, pa sam samim time smirenija i bolje volje. kod nekih ljudi, kako kažu, je obratno. kad je oblačno su baš sretni, nije im izlika.
ali kad je sunce, s druge strane, e to je koma. jer se prisiljavam da budem vesela što završi pogubno.
zapravo nisam depresivna, već...neznam. konstantna apstraktna atmosfera jazza i apstrakcije. sad, kao jazz slušaju oni koji imaju neke kao posebne sklopove u mozgu iliti intelektualci.
ja osobito ne volim jazz, prvenstveno zato što je 80% jazza sranje i očajno improviziranje bez ikakvog smisla, iliti lupetanje po pentatonikama.
stvar s jazzom je šta svi koji slušaju jazz su ili umišljena govna jer su superpametni pa slušaju jazz (a 90% njih zapravo ne voli jazz) (i omg volim riječ jazz) ili neki nabrijani studoši koji skupljaju ploče i opet su umišljena govna.
no da, stvar s jazzom je atmosfera. riječ jazz i neka čudna profinjenost, ali moderna profinjenost. ne sama muzika, jer improvizacija vjerovali ili ne nije vrhunac glazbenog stvaranja i često je loša i nemaštovita, nego neka atmosfera. stara a opet nova. Uuuu acid jazz je zakon. zvuči fora. acid. jazz. neki aspekti radioheada su acid jazz pa je valjda dobro.
ali zapravo nije važno, ne?
...