radi te boli,
koja nagoni oblake na bijeg i smrt
u dugim ljesovima zore,
radi te boli u mekom tkivu sna,
kad se propinje sve do ruba tijela,
do izvora krvi, vec omamljene danom,
vec budne za plac,
radi ovih nepoznatih bica
koja tako neprimjetno nagrizaju
ponosnu koru noci,
sto cuva uspomene,
oklop tako snazan i opet tako ranjiv,
tamniji od tame,
radi ove boli
koju mirisom mahovine i odlozene stvari
donose u sobu, krotku od tisine,
u osvijetljen okvir prozora,
pa pred zid
na koji pljusti kisa
ili dani,
stala je nepoznata zena,
i rukom vec tudjom i iglom vec zardjalom
rastvorila vjerni sloj prasine
u onaj drugi svijet,
opustosen drugom boli,
od koje se umire,
a da se ne zna zasto,
a da se ne zna kako,
neprimjetno i neponovljivo.
Irena Vrkljan
Post je objavljen 24.09.2006. u 11:20 sati.