Pre sedam dana sam bio na produženom vikendu, opet po istoku Srbije. Vraćam se kući, već je utorak sabajle, umoran i zadovoljan, kola blatnjava spolja i iznutra, stvari razbacane. Kad ono, ispred garaže, parkiran neki kombi, onako domaćinski. Verovatno bih mogao i uprkos njemu da uteram kola, napred - nazad, malo po malo... Ali ne, sedim u kolima i pizdim. Pritiskam sirenu, dugo. Pritiskam opet, ništa se ne čuje, crkla. Bem ti elektriku!
Znate one budale što u gluvo doba urlaju po ulicama?
Pa, sada znate.
Izlazim iz kola, i urlam na parkingu: "Miči taj kombi ispred garaže! Sklanjaj kombi ili zovem pauka!"
Iznad je soliter od osamnaest spratova. Pali se par svetala, otvaraju se prozori, odgore čujem: "Evo, evo!"
Silazi čovek u trenerci. Hoće li pokušati da me umlati? Jock. Ulazi u kombi i govori "Pa nisam znao da će nekom smetati..."
Jebi ga, sada znaš, govorim u sebi.
Još dugo se nerviram posle toga.
Narednih dana se šunjam kad idem do garaže, pripravan da me odgore strefi kesa đubreta.